U Omišu predstavljene knjige koje je zapisao don. Filip Banić, na promociju došli mnogi koji su sa zadovoljstvom slušali zanimljive promotore
OMIŠ – U prepunoj prostoriji Ilirskog Sjemeništa na Priku, uprilićeno je predstavljanje knjiga – Narodne pjesme iz Donjeg Doca , Srijana i Biska,(bivše Polkjičke Republike) koje je zapisao don. Filip Banić (1881. -1885.) o kojoj su govorili akademik Josip Bratulić, i dr. sc. Tanja Perić-Polonijo, a guslar Ivica Marušić, oguslio je jednu od prvih pjesama zapisanih iz tog vremena, koje je sakupljao don Filip Banić, (1881- -1885), i što je rukopis na poziv Matice hrvatske bio pohranjen u Osjeku za etnologiju HAZU, tiskan tek 2015. godine, i to na inicijativu don Ivana Banića.
Predstavljena je i knjiga: Zbornik o biskupu mons. Ćirilu Baniću, biskupu šibenskom (1951.-1961.) Riječ je o Zborniku radova sa Znanstvenog skupa o pedesetoj obljetnici smrti, biskupa Čirila Banića, ( Šibenik, 11. – 13. studenoga 2011.) a na prezentaciji su govorili: dr. sc. don Slavko Kovačić, dr. sc. don Josip Dukić i mr. sc. don Roko Glasnović.
U Omišu predstavljene knjige koje je zapisao don. Filip Banić
„Knjiga Narodne pjesme iz Donjega Doca, Srijana i Biska (Poljica) koje je pod kraj 19. stoljeća zapisao i Matici hrvatskoj svoj rukopis poslao Filip Banić, iz znamenite poljičke obitelji Banića, izašla je kao cjelina u novopokrentom nizu Hrvatske narodne pjesme – Rukopisna baština – Novi niz, i to kao četvrta knjiga. Ona ima veliko značenje u poznavanju i afirmaciji pučkoga stvaralaštva. Mladi svećenik, koji je teško bolovao od sušice, s krajnjim je naporom zapisivao pjesme koje su mu u Donjem Docu, u Poljicima, govorili pjevači narodnih pjesma: ne samo muški, koji su svoje pjesme pjevali uz gusle, nego i veći broj žena koje su pjesme recitirale. Velika je to zbirka s preko 300 pjesama, uz manje forme koje je zapisivač nazvao „sitnež“. U knjizi s pjesmama tiskan je predgovor urednice knjige Tanje Perić Polonijo, uz uvod u kojem se govori o rukopisu koji je 1884. don Filip Banić poslao Matici hrvatskoj. Pjesme je na poticaj i Matice i Mihovila Pavlinovića zapisivao fra Filip znajući vrijednost baštine: u brojnim prigodama oni koji su pjesme znali, govorili su ih zapijevajući i tako ne samo zabavljali slušatelje, nego i poučavajući ih i o junacima narodnih pjesma nego i šaljući etičku poruku i odraslima i mladima kojima je slušanje narodnih pjesma bio pravi doživljaj“, rekao je akademik Bratulić i nastavio:
„Posjećujući obitelj Poljičanina Marijana Mandića, iz Tugara, u kojoj su se kroz, dugi niz godina okupljali zagrebački Poljičani, slušao sam zgode o natjecanju među njima – tko zna više pjesma iz Kačića. Kačićeva je knjiga „Razgovor ugodni naroda slovinskoga“ za njih imala slično značenje kakvo je imala Biblija kod Nijemaca, možda još i više, jer su pjesme „iz Kačića“, iz Pavlinovićeve „Pjesmarice“ i one koje su oni znali iz poljičke, domaće tradicije, recitirali satima, uživali u domaćoj riječi i učili domaću povijest. Često se danas čuje da su naši stariji ljudi bili nepismeni: neki od njih doista nisu znali pisati ili nisu bili navikli svoje misli zapisati, ali svi su znali slušati, ono što su čuli, zapamtili su, neki su zapamtili i formu iskaza – deseterce u kojima su se i Kačić i njegovi nastavljači izražavali. Iz zbirke Filipa Banića izdavači hrvatskih narodnih pjesama tiskali su manji broj pjesama u redovitim izdanjima velikoga niza od deset knjiga Hrvatskih narodnih pjesama, a mnogo više kao varijante uz objavljene tiskane pjesme u posebno tiskanim knjigama. Zato je dobro da se konačno objavi cijeli rukopis Filipa Banića. Uz rječnik manje poznatih riječi na kraju knjige je i lijep i zanimljiv prikaz Obiteljske zadruge Banića u Donjem Docu, koji je napisao don Ivan Banić. Uz knjigu narodnih pjesma prikazan je i zbornik radova o šibenskom biskupu Ćirilu Baniću, iz iste obiteljske zadruge, kojega su cijeloga života progonili protivnici našega naroda i naše vjere, a to znači – u svim režimima – austrijskom, starojugoslavesnkom, talijanskom, novojugoslavenskom.
Don Ivan Banić nekim je zainteresiranim pojedincima pokazao rijetke stare knjige koje je obitelj Banić čuvala i sačuvala do današnjih dana. Među tima knjigama i neka veoma rijetka izdanja, kao što su glagoljski misali, rukopisni rječnik pisan poljičicom, Rječnik je najuglednijih europskih jezika, među kojima je i hrvatski, Fausta Vrančića, i druge knjige.
O životu i djelu pokojnog biskupa Ćirila Banića, puno toga je rečeno, a ova knjiga od više od 400 stranica, najbolje nam govori o njegovoj dobroti, stručnosti pa i patnji. „Nekadašnja Udba u Splitu o biskupu Baniću imala je velik dosje, ali se do njega nikako nije moglo doći“, rekao je dr. sc. don Josip Dukić, i nastavio: „Šibenski biskup Ćiril Banić potječe iz Donjeg Doca u Poljicima u kojem su Banići živjeli u tradicionalnoj obiteljskoj zadruzi od 1786. do njena konačnog razlaza 1922. Prema poljičkoj predaji Banići pripadaju onim obiteljima koje potječu od hrvatskog roda Kocelj(ev)ića iz plemena Miroslavića te su u poljičkome srednjovjekovnom društvu kao didići, plemići i gospoda bosanska stoljećima zauzimali istaknuta mjesta u životu i upravljanju Poljičkom kneževinom. Papa Pio XII. imenovao je 28. ožujka 1951. dr. Ćirila Banića naslovnim biskupom Korone i apostolskim administratorom Šibenske biskupije. U okolnostima napetih crkveno-državnih odnosa biskup Ćiril Banić stao je čvrsto u obranu Katoličke crkve i zbog toga nije bio omiljen komunističkim vlastima. Nekadašnja Udba u Splitu o Baniću je imala velik dosje, ali se do njega nikako nije moglo doći. Kad već govorimo o životu i djelovanju biskupa Banića u splitskoj biskupiji, već u ožujku 1951. bio je pritvoren u istražni zatvor na Katalinićevu brijegu u Splitu, u kojem je proveo sto dana. Nakon toga bio je osuđen na jednogodišnju kaznu popravnog rada, u koju se uračunao i boravak u istražnom zatvoru, tako da je svaki dan u istražnom zatvoru uračunat za tri dana. Napadi na biskupa Banića bili su sve češći i nasilniji. Izdvajam onaj objavljen u Šibenskom listu od 12. kolovoza 1953., a potpisan J., u kojem piše:“Narod Donjeg Doca i okolnih mjesta u splitskom kotaru potjerao je prošlih dana jednog od najpoznatijih protivnika staleških svećeničkih udruženja šibenskog biskupa Ćiru Banića, koji je došao u svoje rodno selo i odmah počeo među seljacima neprijateljski djelovati. Biskup Banić jedan je od najogorčenijih protivnika osnivanja svećeničkih staleških udruženja. Svećenike pak, koji pokušaju da se približe vlastima, odmah raskrinkava kao nevaljalce, premještajući ih iz župe u župu, ili ih pak kažnjava
A evo što o tom događaju kaže sam biskup Banić. „Ovo je već osam dana mirno i zadovoljno kod svoje kuće, a da nije vodio nikakvu protivnarodnu propagandu, što mu se inkrimira…“ rekao je pored ostaloga dr. don.Josip Dukić.
I na kraju, ustvrdimo o patnjama šibenskog biskupa Banića, pa kažimo da je nakon povratka u biskupiju zajedno s dalmatinskim biskupima Matom Garkovićem, Mihovilom Pušićem, i Franom Franićem nastavio borbu protiv sveučilišnih udruženja. Uslijedile su nove nevolje. Šef šibenske UDB-e Krsto Lambaša 19. srpnja 1995. pozvao je biskupa Banića da promijeni stav prema svećeničkom udruženju, ali bezuspješno. Banić mu je odgovorio: „Znam to je jedini razlog što su u me pucali, bacali bombe, prašinu mi bacali u oči, progonili iz Šibenika i omrazili od mještana Donjeg Doca i Poljica, ali naš narod zna tko sam ja…“, rekao je biskup Ćiril Banić.
Davor Grgat