Omiški maturanti iz daleke 1951. godine, tada još srednjoškolci u Omišu, završili su Malu maturu i u subotu, 2. srpnja 2016. prisjetili su se nagomilanih uspomena na proslavi 65. obljetnice.
Od ondašnja tri razreda na ovom okupljanju bilo ih je 22, a oni su: Baučić Josip, Brničević Maksim, Čečuk Božidar, Čović Krunoslav, Grgat Davor, Ivanišević-Radić Alemka, Jakovčić Marin, Kalajžić Marija, Kovačić Ante, Ković Ivo, Kuzmanić Jozo, Mimica Rozarija, Perak Emi, Pivčević Dragica, Srdanović Marija, Škarica Anka, Škarica Ante, Tafra Budislav, Tomić Drago, Vojnović Marko i Žilić Martin.
To je bila prilika da se u restoranu „Milo” kraj Omiša tijekom višesatnog druženja prisjete proteklih 65 godina jer vrijeme im nije bilo sklono; dva rata, poraćje, obnova, bonovi… Štošta je nedostajalo. No ipak, još se sjećaju kako su se iz sveg glasa derali „K vragu škola i drvena klupa” i mislili da je svijet samo njihov. I bio je. I jest. „Još ima ulja u ovoj svići”, govoru danas osamdesetogodišnjaci. Danas su to uglavnom djedovi i bake koji su štošta prošli u životu, ali ipak su svi završili višegodišnje školovanje, pa su tako mnogi postali, profesori, nastavnici, inženjeri, ekonomisti, poslovođe, pomorci, novinari…
Omiški maturanti…
No, nije nikakva katastrofa ako srce ostane mlado. Redale su se tužne ali i lijepe uspomene na protekle godine, ali i spoznaja unatoč poznim godinama da se planira ponovno druženje za godinu, pet. Mada su svi nazočni imali što reći jer svima im je svakome na svoj način život bio težak i interesantan, ipak za riječ se javio gosp. Krunoslav Čović koji je pored ostaloga kazao: „Nakon završene srednje škole u Omišu otišao sam u Zagreb i završio fakultet. Najprije sam se počeo baviti sportom, što mi je omogućilo da uspješno završim i fakultet. Srećom, za vrijeme bivše države imao sam ugodan i dobar posao. Kroz to vrijeme često sam dolazio u Omiš gdje sam uključen u skoro sve društvene grane života. Moj život je zaista bio buran, brz i interesantan. Iako u mirovini, danas sam direktor „Cromos-agro” firme za pesticide za poljoprivredu i zaštitu bilja…”, kazao je gosp. Čović.
A Ivo Ković, koji je čitav radni vijek proveo na brodovima kao pomorac, i ovo mu je prvi put da se odazvao zajedničkom druženju nakon rastanka god. 1951. Ali kaže kako će mu ovaj susret(omiški maturanti) ostati u dragom i nezaboravnom sjećanju jer nema para koje bi mogle platiti ovo zadovoljstvo… bio je kratak i odlučan.
E, pa sretno im!
