Od Splita do Egipatskih piramida VII
Nalazimo se u trajektu s kojim smo krenuli iz Haife za Cipar. Osim Ivane, Zorana i mene na samom ulazu u trajekt smo se sreli sa Helgom, Georgom i Davorom , moram priznati da smo mi jedini putnici na velikom brodu i naši motori. U garaži trajekta je parkiran i jednak luksuzni automobil mislim da je marke Jaguar ili Maserati, ali to vozilo je puno prašine i ono je već bilo u trajektu kad je trajekt pristao.
Trajekt kasni već punih 20 minuta i nikako da krene, a rampa za ukrcaj automobila je još uvijek spuštena. Pristiže automobil iz kojega izlazi jedan gospodin i ulazi u brod. Napokon trajekt podiže rampu i napokon krećemo prema Cipru, a misteriozni putnik je izvadio foto aparat i počeo odmah slikati naše motore.
Naše dvije ekipe smo se stalno častili pivama i lipo se družili, te smo se prisjećali putovanja u Nepal gdje smo zajedno bili Helga, Georg i ja.
Napokon nam se pridružio i misteriozni gospodin zbog kojega je trajekt kasnio punih 20 min , te uz smiješak nas je počastio turom piva.
No, kako se već 20 godina bavim poslovima securitya zamijetio sam da je bez prtljage i dobio dojam da je član izraelske tajne službe, zadužen za naš ispraćaj. Možda se i varam , ali putuje bez automobila i motora i dovozi ga automobil.
Počeo me pomalo ispitivati vezano za naše putovanje, odakle smo, gdje smo bili itd.
Odlučio sam okrenuti ploču i izvadio kameru te počeo ja njega ispitivat tko je on, odakle dolazi i gdje ide i evo njegove priče ;
Ja sam iz Belgije, zovem se Jean Paul i nakon 12-godina putovanja po svijetu sada se vraćam kući. Početak mog putovanja je bio također na brodu za Haifu i sad se s njim i vraćam.
Gdje si bio do sad u kojim sve državama ?
U raznim državama, 6 godina na bliskom istoku, poslije sam išao u Ameriku , Kanadu, Mexico, Južnu Ameriku i Afriku.
Što si radio prije nego si krenuo na put ?
Bio sam mesar, konjski mesar i prestao sam s tim onog trenutka kada sam kupio živoga konja, tada sam shvatio da su konji jako pametne i plemenite životinje i nakon toga sam imao problem sa ubijanjem konja, bio sam jako zbunjen, te sam otišao na put. Prvo sam otišao u manastir gdje sam jedno vrijeme razmišljao o svom životu i nakon toga sam odlučio ići na ovaj put u potrazi za kvalitetnijim životom.
Odakle ti novac ipak je to veliki put ?
Da, veliki je to put, i prvo što me ljudi pitaju je upravo to pitanje. Kao prvo na ovaj put sam htio krenuti neopterećen, a to je moguće samo na jedan način, sve sam prodao i krenuo samo sa ruksakom na leđima. U Belgiji sam imao 12 osiguranja, za auto, za motor, za drugo auto, za kuću, životno osiguranje itd. sve sam to otkazao. Nisam više plaćao ni mirovinsko ni socijalno, prodao sam vozila, nije vise bilo troškova registracija, servisa , garaža, itd…
Moji troškovi su se sveli samo na hranu i spavanje, a kad ste na putu mnogi ljudi vas pozovu na ručak ili da prespavate kod njih tako da prvih 6 godina nisam plaćao ništa samo kartu za brod, avion i slično. Poslije kad sam stigao u Kanadu radio sam volonterski, živio sam u Torontu pa sam morao plaćati stan, ali na kraju ja živim život koji je jako jeftin, a to se može ako zaista to i želiš. U svijetu oko nas je normalno imati kuću, pa vikendicu, pa auto , pa drugo auto, motor i nakon toga stalno moramo raditi za stvari koje imamo. Vidio sam po svijetu kako ljudi grade velike kuće, veće i od dvoraca, da bi u njima živjele obitelji sa jednim ili dvoje djece i cijeli život im prođe u izgradnji kuće.
Ja se sada vraćam u normalni život i moja kuća će biti jako mala, mali auto i naravno mali BMW motor jer sam sad vidio sto vi radite. Moj ciklus se ponovno završava na ovom brodu, s njim sam krenuo i sa njim se vraćam.
Nakon intervju sam ga naučio kao i sve dosadašnje sugovornike poznatu parolu
” Hajduk živi vječno” koju je naučio iz više pokušaja.
Jako interesantna priča i životna filozofija, nakon ovog intervju sam bio siguran , da se ne radi o Izraelskom agentu nego o jako interesantnom svjetskom putniku.
Napokon nakon 14 sati vožnje trajektom stižemo na Cipar, tamo nas čeka 5 sati zadržavanja na granici i ispitivanje policije i carinika. Morate znati ako pristajete u područje Cipra koji je pod Grčkom, da će vas policija pozvati na razgovor i objasniti vam da se nalazite na Grčkom dijelu Cipra te da vam je zabranjeno da idete na okupirani dio Cipra tj. Turski dio. Vi tada morate obećati kako nema šanse da idete na okupirani dio Cipra da vas to ne interesira i tad će vas propustiti dalje. Nakon lažnog obećanja plaćamo 80€ po motoru za ulazak u Cipar i krećemo prema okupiranom dijelu Cipra.
Napokon ponovno na cesti i ubrzo nailazimo na vozača BMW motora kao i nas , a on je ujedno i član BMW MOTO KLUBA CIPAR. On nas dovodi do garaže gdje se popravljaju i prodaju BMW motori. Odmah su nas počastili sa kavom i hladnom pivom.
Nakon piva i ugodne priče sa kolegama motoristima nalazimo granični prijelaz koji je u nekom gradskom kvartu koji je totalno iseljen, na okolnim zgradama se vide rupe od metaka po fasadama, plaćamo ponovno 30€ po motoru i napokon ulazimo u Turski dio Cipra.
U trajektnoj luci saznajemo da ponovno trebamo čekati na trajekt dva dana. Taj trajekt je po riječima Grčke policije ilegalan, ali što je tu je, treba opet čekati i to tri noći i dva dana. Cipar je mnogo pitomiji od Sirije, Jordana ili Egipta, a kako smo svi na rezervi sa novcima odlučujemo podignuti šatore uz more pokraj jedne napuštene kršćanske crkve.
Predvečer smo kupili suho drveće po plazi koje je more izbacilo, a Zorana smo poslali da ide kupiti meso za roštilj. Prošlo je mnogo vremena, zapalili smo vatru, a Zorana još nema, pa je Davor otišao ga pronaći. Napokon stižu Davor i Zoran, Davor ga je pronašao u obližnjem brdu gdje se bio izgubio, sva sreća da ga je pronašao jer bi ostali gladni.
Pladanj za pripremu mesa nam je poslužila plastični kanistar od 5l kojega smo izrezali i u njega solili i pripremali meso za roštilj. Bio je to pravi osjećaj kao da smo na pustom otoku.
Cijelu smo večer roštiljali biftek i pili poznato tursko pivo Fes. Ujutro nas je budio šum mora koji je pozivao na jutarnju higijenu naravno kupanje u Mediteranskom moru.
Nakon kupanja otišao sam malo ubiti vrijeme šetajući po okolnim uvalama ne bih li sta našao interesantno za poslikali ili posnimiti.
Dvije uvale dalje u doslovnom nekakvom žbunju sam naišao na jednog čovjeka koji leži. Mislio sam da se nije onesvijestio međutim on je samo spavao, a njegovo ime je Hoti. Odmah sam upalio kameru i snimio s njim intervju.
Prijatelju kako se zoveš?
Moje ime je Hoti i na putu sam godinu dana.
Odakle si i gdje si sve bio u ovu godinu dana?
Ja sam i Njemačke i do sada sam bio samo u Gruziji, Jordanu, Siriji, Turskoj, prije sam bio u mnogo, mnogo zemalja.
S čim putuješ ?
Putujem sa kamionom koji je u stvari kamper, marke Brema , a tu sam sa jednim bračnim parom također iz Njemačke, oni putuju također sa kamperom zadnjih 12 godina.
Odmah sam otišao do njihovih kampera da ga snimim i napravio intervju sa bračnim parom koji kažu ;
Nasmijani i divni ljudi su mi ispričali kao su bili privatni doktori, imali su svoju privatnu ordinaciju i njihov cilj je bio da rade do svoje 50 – te godine. Kad smo navršili 50 godina prodali smo kuću, posao. S tim novcem smo financirali naša putovanja sljedećih 10 godina i sad smo u mirovini, te živimo od mirovine tj. od mirovine financiramo putovanje. Izbjegavamo kampove, sami nalazimo mjesto za kampiranje daleko od velikih gužva turista.
Imamo dvoje djece koje smo školovali, kupili smo im svakom po jednosobna stan i oni su potpuno samostalni, nekada nam se kratko pridruže na našem putovanju. Kad vise ne budemo mogli putovati, prodat ćemo kamper i platiti sebi starački dom od tih novaca i naše mirovine.
Eto kako neki ljudi žive, često sam imao primjere kao su mnogi naši ljudi cijeli život proveli kopajući kanale po Njemačkoj, štedjeli su na svemu, živjeli skromno , samo kako bi što više uštedjeli. Zatim su sav taj krvavo zarađeni novac potrošili u željezo i beton sagradili kućerine po svojim selima koje su poput vojarni. Na kraju bi ih pojeo rak ili kakva druga bolest, čim bi ih djeca pokopali krenuli su sa podjelom tih kuca i zemljišta najčešće preko suda, sa velikom mržnjom između braće i sestara, a tom jadnom čovjeku koji je cijeli život radio da stekne tu imovinu, ta ista djeca samo za dan mrtvih odnesu cvijeće na grob tom jadnom čovjeku koji je svoj život posvetio izgradnji kuće.
Kada je došao dan odlaska, pri ukrcaju u trajekt nam se pridružila skupina od 20 turskih motorista, koji su vikend proveli vozeći se po Cipru na svojim BMW i Harley-Davidson motociklima. Taj je trajekt bio malen, pa smo se dobro valjali na otvorenom moru tijekom 7 sati plovidbe. Motore smo morali vezati španerima jer su doslovno padali po garaži trajekta. Cijelo vrijeme sam bio sa Ivanom jer je povraćala i to je bio za nju najteži dio puta.
Zoran se super zbližio sa novim prijateljima i skroz zaboravio na Ivanu i mene, čak mi je onako pripit održao i bukvicu kao je on veći avanturista od mene iako do tada nikada nije bio van EUROPE. Njegove glavne pritužbe su bile na to da smo potrošili puno para na ovom putovanju, zamjerio mi je što smo Ivana i ja spavali u jednoj sobi, a on je uvijek morao plaćati skuplju jednokrevetnu sobu. Ostao sam bez riječi to je bio neki drugi Zoran, osjećao sam se prevareno i izdano, ž ao mi je što mi to nije rekao u Siriji ili Jordanu, pa da sam ga tamo ostavio da se sam snalazi, a ne da vozi iza mene 35 dana i da mu rješavam vize i osmišljavam cijelu rutu.
Na ovome putu sam se pokajao što sam ga poveo jer ionako smo Ivana i ja mislili ići sami. Ali, sve je to škola, jako morate paziti s kim idete na put, jer na putu izađu sve osobine kakav je tko.
Sto se tiče financija na ovome putu smo potrošili 3.500€ za 35 dana, a u to je uračunato gorivo, spavanje, hrana, muzeji, suveniri, karte za trajekte, osiguranja i ulasci u pojedine države, auto putevi itd….
Napokon smo stigli u Tursku i krenuli prema svojim kućama, Georg, Davor, i Helga se nisu niti pozdravili vozili su prebrzo iako je bila noć i padala kiša, nisam ih htio pratiti shvatio sam da se namjerno žele odvojiti od nas. Nakon nekog vremena napustio nas je i Zoran. Poslije nekakvih 300 km sam pronašao jednu napuštenu benzinsku stanicu i tu smo prespavali. Izvadili smo vreće za spavanje i odspavali na betonu.
Priznajem, bio je to malo prevelik zalogaj budući da nas je iscrpila vožnja od 300 km po lošoj cesti. Nije bilo druge nego malo odmoriti pa nastaviti. Tako smo poslije tri sata sna u napuštenoj kućici kod benzinske crpke, uzjahali na motore i pravac Istanbul. Prije izlaska iz Turske opet srećemo Zorana, samog, kojega je zaustavila policija zbog prebrze vožnje. On im je na lošem Engleskom pokušao objasniti da stiže iz Afrike i da nema novaca, opet sam mu pomogao i rekao mu da uzme tu kaznu i požuri prema granici. Na granici sa Turskom osim pregleda putovnica imate i radar provjeru gdje vam naplate i kazne za prekoračenje koje ste počinili kroz Tursku. Pošto ga je uhvatilo 10-tak km prije granice nije platio kaznu jer nisu obradili podatke tako da je prošao nekažnjeno. Nakratko smo Ivana i ja razmišljali o noćenju u gradu Erdine blizu granice, ali smo se predomislili i potegnuli preko Bugarske sve do Beograda.
Sa samo tri sata sna, odvozili smo toga dana čak 1680 km, našli se s prijateljima u Beogradu motoavanturistima Danom i Komom, pa onda mrtvi umorni legli u krevet. Idući dan nas je čekala vožnja od Beograda do Splita, međutim prije Splita sam svratio do Zagreba u poslovnicu HAK-a kao bih vratio Carnet i dobio natrag 10.000 kn pologa kojega sam morao ostaviti prije puta.
Moj karnet je bio ispravan, ali i Zoran mi je dao i svoj jer sam mu uz svu pomoć koju sam mu pružio posudio i novac na putu pa mi ga je vratio na način da mi je dao svoj karnet od kojega sam trebao dobiti njegov polog od 10.000 kn kako bi mi se vratio novac kojega sam posudio na putu. Tu sam imao veliki problem jer on nije tražio da mu udare pečat na izlasku iz Sirije i to je mogao biti razlog da mi ne daju novac, i nakon dva sata objašnjavanja sam napokon dobio novac.
Sjedamo na motor i pravac Split, opet onaj uvijek isti, lijepi osjećaj dolaska kući u najlipši grad na svitu nakon 35 dana i prevaljenih 10.500 km… Moram priznati, Ivana i ja smo kući stigli sretni – osim lošim odabirom partnera kojega sam poveo sa sobom na put nije bilo nesreća ni ozljeda.
Ivana je svih iznenadila i uspjela super izdržati ovaj put od 10.500 km, izdržala je sve vrućine, velike distance, i smještaj u svakojakim uvjetima. Osim toga, vidjeli smo povijesna mjesta i još jednom dobili potvrdu mudrog zaključka kako na putovanjima čovjek puno toga nauči.
A na ovom putu smo posjetili Istambul, Kapadokiju, Aleepo, Petru, Cairo, Jeruzalem, Betlehem, kupali se u Mrtvom moru, i upoznali mnogo divnih ljudi.
Uz današnji putopis možete pogledati i dokumentarnu emisiju ;
Željan Rakela