Obnova starih zanata, proizvodi domaće radinosti, izrada suvenira, predmeta za uspomenu izloženih na pučkim sajmovima diljem Lijepe naše, u sklopu radionica poput one na tradicionalnoj smotri pod geslom ‘Jeka pradidovska’ u Cisti Provo, itekako potvrđuje kako se u Dalmatinskoj zagori obnavljaju stari zanati i donekle čuva kulturna baština toga podneblja. Dakako, njeguju se i u osnovnim školama poput Ivana Gorana Kovačića u Cisti Velikoj gdje učenici viših razreda, zahvaljujući i dodatnom zalaganju i radu učitelja, uče tkati, vesti, izrađivati različite modele, suvenire…
„Evo, na tkalačkom stanu na otvorenome radimo šarene torbe i zobnice (zovnice) poput naših baka, a to sve učimo u izvannastavnim i izvanškolskim aktivnostima pod vodstvom učitelja kako bismo oživljavali i oplemenjivali staru tradiciju našega kraja.
Ujedno i vezemo i pletemo u sklopu projekta učeničke zadruge ‘Vrisak’ , koju smo utemeljili još 2003. godine. Sve što istkamo i izvezemo suveniri su vlasništvo naše škole, koje i nudimo na prodaju. U radionici je tim projektom obuhvaćeno petnaestak učenica i učenika. Svoje uratke izlažemo i na smotrama, primjerice na Makarskoj rivijeri, u Podgori, gdje postižemo dobre rezultate i u prodaji svoji suvenira. Najviše ih kupuju inozemni turisti, oduševljeni svim motivima, kvalitetom, izgledom, ljepotom“, riječi su Kristine Kegalj, koja govori u ime svojih kolegica iz OŠ ‘Ivan Goran Kovačić’.
Te i slične programe vodi njihov učitelj Josip Čubić, koji u navedenoj školi predaje matematiku, a tajnik je Učeničke zadruge ‘Vrisak’. Ističe kako je svrha takvog rada s učenicima da se održe stari zanati, primjerice, tkalački, kao i vezenje.
„U školskoj radionici imamo veliki tkalački stan na kojemu se obučavaju učenici. Oni proizvode suvenirske torbice i zobnice, i tepihe, čime ujedno obnavljaju i oplemenjuju i dugu tradiciju ne samo ovog kraja, nego i šireg Zabiokovlja“, kaže Čubelić, ističući kako su u njegovoj školi aktivne i ekološka, etnološka te likovna radionica, koje svake godine okupljaju sve više učenika njegujući tradiciju svojih predaka.
Jurica Tucak iz Runovića u svojoj radionici plete sve veličine krtola, krošanja, korpi, a time se počeo baviti još kao dječak. Ujedno plete i demežane, te je privukao pozornost mnoštva ljudi. „Smisao ovog projekta je spasiti stare zanate i hrvatsku narodnu zaštitu od zaborava i propadanja, ali i nešto zaraditi“, iskreno će Tucak.
U guslarskoj radionici zatekli smo Antu Serdarevića iz Rastovca kod Zagvozda u Zabiokovlju, tamo gdje se na sjeverni portal ulazi u tunel Sv. Ilije kroz Biokovo, kojim se brzo i lako stiže na Makarsku rivijeru (u Bast-Bašku Vodu). On, osim gusala od javora, radi i lopare, drvene tronošce od klenova drva. Dodaje kako se tim starim zanatom uspješno bavi više od 30 godina, a gusle izrađuje također od javorova drva iz Velebita, te iz bosanskohercegovačkih šuma.
„Izrada gusala je prilično zahtjevna i spora. Nakon što se drvo usiječe, dopremi doma i osuši, najprije treba ispiliti deblo, zatim izdupsti korito. Slijedi izrada glave, ukrasa i na kraju ih pošivam kozjom bekinom, a umjesto negdašnje konjske dlake od repa, stavljam najlonsku strunu, baš kao i na gudalu koje također sam radim. Svake gusle prodajem po cijeni od 300 do 350 eura. Prodajem ih i kao suvenire, najčešće na sajmovima“, ističe Serdarević.
Marija Vuletić iz Krstatica, također iz zabiokovskog sela, ističe kako na tkalačkom stanu tka više od četiri desetljeća i tu svoju kućnu radinost smatra iznimno važnim dijelom obiteljskog gospodarstva. „Ja ću tkati i vesti sve dok budem mogla. Nekada je u mom selu, Krstaticama, bilo mnogo tkalja, baš kao i u dalmatinsko-zagorskim naseljima, koje su najčešće tkale noću nakon teških poljoprivrednih i kućanskih poslova. Činimo sve, koliko god možemo, kako bismo ovaj plemeniti stari zanat zadržali, ali u tome ćemo teško uspjeti jer se mladi ne okreću krosnama. No, mladih ljudi je sve manje u selima i u Zabiokovlju“ što predstavlja dodatni problem u svakom pogledu“, ocjenjuje Marija Vuletić, za koju kažu kako je marljiva žena.
Više u kategoriji: vijesti dopisnika
Tekst i foto: Nedjeljko Musulin
