Teško se nekada živjelo u imotskim selima, tamo krajem devetnaestog i velikim dijelom dvadesetog stoljeća, posebno u brdskim dijelovima Imotske krajine. Onaj tko je bio uz polje, imao zemlju mogao je računati da neće biti gladan, onaj u brdima morao je iskorištavati svaki pedalj škrte zemlje da bi se prehranio. Bijaše tako i u selima kojima je kršna Biokova bila na dohvat ruke. Primjerice, Biokovsko selo u općini Zagvozd. Ovdje želimo, posebno mlađe čitatelje Terracon news-a podsjetiti u riječi i slici na jedan segment življenja u tim selima. Zapravo ,slikom i filmom im dočarati najsretnije trenutke tih ljudi. Bijaše to kosidba žita, pšenice i ječma, žitarica koje su davale kruh i othranile generacije. U malim biokovskim docima, gdje su se na prste mogli prebrojiti otoci škrte zemlje u moru kamena, sijalo se i sadilo, ponajviše gledalo u nebo da Bog pošalje koju kap kiše. A kada bi godina bila rodna vršidba ili kosidba tih žitarica bijaše praznik.
Upravo nas je nekoliko kulturnih društava s područja Imotske krajine, koje čuvaju baštinska naslijeđa svojih sela, podsjetilo na taj posao. Obukli se u stare narodne imotske nošnje i muškarci i žene, oboružali se srpovima i kosama, zaodjenuli opanke, napunili suhe tikvice, što vodom, što vinom, ponajviše dobrom domaćom rakijom, te krenuli u Biokovsko selo u zaseok Bakote. Tamo pokazaše mlađim naraštajima kako se nekad žnjala pšenica u malim planinskim docima. Pošli, kako se nekada odlazilo, zajedno, zapjevali sočnu gangu, baš kako se nekada pjevalo. Odzvanjali kameniti škripovi Biokova, čula se ganga, rekoše sve dolje , do Dalmatine koja vijuga u blizini susjednih Lovrinčevića.
Muškarci kosci, izvadiše bruseve, naoštriše kose, žene potegnuše srpove, sagnuše se, i onda započe ritual košnje. Skladno kao jedna, skladno kao jedan, potegnuše po zlatnoj pšenici pri samom korijenu. Padoše prva klasja. Onda netko reče. Stan,te ljudi, triba nešto i popiti i zapivati gangu. I krenu tikvica sa domaćom travaricom spravljenom od tridesetak Biokovskih trava, od usta do usta. Likarija kruži, kažu! Kada se okrijepiše, ponovno zapjevaše, pa opet kosom i srpom po pšenici. Onda dođe užina, razgrnu se tavaja na samu strninu, gdje se tek prije nekoliko trenutaka požnjela pšenica. Došao bronzin sa zelenim kupusom i komadom suhog domaćeg mesa. Skuhala se rašćika. Pa onda se odlomi kruh,crni pšenični. Prije toga se svi prekrižiše i pomoliše Svevišnjemu. Ručak bijaše brzo gotov, jer je trebalo završiti posao. I nakon zadnjeg zalogaja, uzeše drvenu bukaru, nazdraviše dobrim vinom. Posao završiše ubrzo, osta pšenica na zemlji. Žene je zavezaše u snopove, naprtiše svoja leđa i krenuše prema selu. Za njima muškarci, s gangom na usnama.
Bijaše to tako, jednog lijepog ovoljetnog dana u Biokovskom selu. Lijepo i nezaboravno. A kada se nakon toga na malom guvnu uz pomoć konja vranih, izvršila i vršidba, pa se onda zrna pšenice postavila između kamenitog žrvnja, pa se onda dobilo brašno. A nakon toga se ispekao kruh, uštipci, za kraj ove predivne priče. Reče jedan posjetitelj ovoga nesvakidašnjeg događaja da će mu ovo ostati upamćeno cijeli život. Nešto slično vidio sam u jednom dokumentarnom filmu, davno, i bio sam očaran. A vidjeti sve u živo, to je događaj sam za sebe, reče .A čovjek bijaše iz Zagreba. Tek načuo za neka tamo sela u srcu Biokovskog sivog kamena.
I tako, rekoše nam u Biokovskom selu, svake godine ćemo ovako organizirati kosidbu i vršidbu žita. Vidimo koliko to ljudi vole i cijene. A, tko zna možda to bude i atrakcija koja će se nekada i komercijalizirati. Zašto ne!?
