Polovina 15. stoljeća. Svijet se počinje mijenjati, zapravo, počinje se doslovce ispisivati kao nikada dotada. Ishodište je u Europi, točnije Mainzu u Njemačkoj. Zlatarski šegrt odlučuje se za epohalan pothvat koji će promijeniti svijet u svakom njegovom sloju, dat će mu obličje koje i danas, neovisno o impozantnim, nevjerojatnim tehnološkim mogućnostima, ipak se svodi (ili pak širi?) na jedno – bilježiti, otrgnuti zaboravu čovjekovu misao i svemu što je ona sposobna učiniti. Riječ je, možda pogađate, o Johannesu Gutenbergu i posljedicama koje je njegovo umijeće, ambicioznost i znanje polučilo. Poznato je kako je on izumitelj tiskarskog stroja, no, kako to uglavnom biva kod ljudi čiji je trag u ljudskoj povijesti neizbrisiv, tako se i o Gutenbergovom životu ne zna sve.
No, takve činjenice nisu možda ni relevantne. Dovoljno je kazati da se i on, sukladno današnjim vremenima, suočavao s financijskim poteškoćama i osobnim problemima, no genijalnost nije mogao ni želio zatomiti, pa je tiskarstvo svejedno započelo svoj put negdje oko 1450. godine kada je počelo tiskanje poznate Biblije od 42 reda, bogato ukrašene.
Još jedno njegovo veliko tiskarsko postignuće bilo je tiskanje Psaltira (knjige Psalama), no smatra se da nikakvi duhovni nazori nisu imali veze s tim izborom, već se radilo o sličnom načelu kojim se i današnji čovjek vodi u eri kaptalizma, a radi se, naravno, o profitu. Naime, treba imati na umu da u to vrijeme pismenost nije bila na zavidnoj razini, dapače, latinski jezik je još uvijek bio dominantan, a pismeni su bili ljudi iz viših, imućnijih slojeva društva, mahom muškarci, te osobe iz vjerskih krugova poput svećenstva.
Izum tiskarskog stroja označio je procvat pismenosti, ubrzao je komunikaciju i jednostavno rečeno, omogućio lakše (i jeftinije) prenošenje znanja. Sam koncept tiskarstva imao je začetke još u Kini, no Gutenberg ga je pretočio u djelo. Neki smatraju da je tim događajem završila era umjetnosti, a započela era proizvodnje. Ipak, čini mi se da svakojake poteškoće s kojima se čovjek suočava nekad više prevagnuju u korist umjetnosti, a ne gotovih rješenja.
Radi se o tome da, ma koliko bježali od toga, čovjek nastupa antropocentrično, želi da on sam bude u središtu biti, u središtu svog postojanja, a zapisi, tj. označavanje označenog, davanje imena određenom pojmu, jednostavno nikada neće moći uspjeti obuhvatiti svu misao koju taj isti čovjek ima. Odatle toliko objašnjavanja, bezbroj izuma koji su uslijedili poslije Gutenbergova pothvata, a koji, opet, nisu dovoljni da opišu senzaciju svih ljudskih čuvstava i misli. Zato postoje ne samo književnici, tehnološki „mozgovi” razni oblici umjetnosti… i gledajte samo, svi uvijek imaju nešto reći. Želimo biti zapisani negdje u vremenu koje ostaje iza nas, hoćemo da nas se pamti po djelima, našemu imageu, a opet, jedino ono što je negdje nekako zabilježeno biva toliko snažno da nadživi to sve… I zato se trudimo to utisnuti u papir, u memoriju računala, savitljive tablete, vodootporne mobitele, sprave koje „čitaju” senzorne pokrete, a uskoro će i misli… Ne želeći ni na koji način obezvrijediti grandioznost ovakvog izuma, ipak se moram složiti s Gutenbergovim sunarodnjakom Goetheom – Ono što ja znam može znati svatko, ali srce je samo moje. A po srcu se čovjek poznaje i zato će moje vječno pitanje, a vjerujem i brojnih drugih ljudi, biti – kako ću se pamtiti po djelima ako sam samo koncept u nekom brisanom prostoru?
Više u kategoriji: Povijest; Kultura
G. Dujmović, dipl. kroat. i ang.