Pandemija koronavirusa nije uzrokovala Dinamove probleme, nego ih je otkrila. Ovakav model upravljanja klubom je neodrživ, a na duge staze prijeti uništenju kluba.
Plaće Dinamovih igrača dijele se otprilike na tri razreda. U onom najskupljem nalaze se igrači koji imaju plaću veću od 600 tisuća eura godišnje, a to su Livaković (800 tisuća eura), Mislav Oršić (750 tisuća eura), Bruno Petković (750 tisuća eura), Arijan Ademi (850 tisuća eura), Theophile-Catherine (840 tisuća eura), Izet Hajrović (850 tisuća eura), Mario Gavranović (800 tisuća eura) i Ivo Pinto (700 tisuća eura).
Na spisku se nalazi i Ivo Pinto, iako je ugovor potpisao kad je Petar Stojanović bio prvo rješenje na desnom boku, a u klub je već stigao i Iranac Moharrami. Uzmemo li u obzir da je Stojanovićeva plaća oko 550 tisuća eura, a Moharramijeva oko 200, Dinamo samo na poziciju desnog bočnog, kvalitetom najtanju u momčadi, troši oko milijun i pol eura godišnje.
Činjenica da su Hajrović i Gavranović među najbolje plaćenim igračima u klubu, iako su u ovoj sezoni u potpunosti izgubili status prvotimaca, pokazuje da u Dinamu nema planskog upravljanja rashodima.
Drugi platni razred čine igrači čiji su ugovori između 300 i 700 tisuća eura. U njemu se nalaze Danijel Zagorac (360 tisuća eura), Dino Perić (360 tisuća eura), Luka Ivanušec (360 tisuća eura), Marin Leovac (500 tisuća eura), Nikola Moro (360 tisuća eura), Amer Gojak (360 tisuća eura), Lovro Majer (400 tisuća eura), Lirim Kastrati (360 tisuća eura), Sandro Kulenović (360 tisuća eura), Iyayi Atiemwen (360 tisuća eura), Damian Kadzior (360 tisuća eura), Petar Stojanović, Emir Dilaver (500 tisuća eura) i Komnen Andrić (300 tisuća eura).
Cijeli članak možete pročitati na: index.hr
Foto: Pixabay