Galerija umjetnina priređuje u sljedećem tjednu inauguraciju ambijentalne zvučne instalacije pod nazivom „AutopsiA – Damnatio memoriae”.
U atriju galerije ovog utorka (7. lipnja) bit će dovoljno prostora za sve koji žele posjetiti splitski izložbeni prostor, ističe kustos galerije Branko Franceschi, a o nesvakidašnjoj instalaciji je napisao:
Za program ljetnih zvučnih instalacija u atriju Galerije umjetnina Autopsia je snimila prostorno i kontekstualno specifičnu elektro-akustičnu kompoziciju Damnatio memoriae / Osuda sjećanja u sedam dijelova. Kompozicija će se reproducirati u petlji tijekom radnog vremena muzeja.
U predvorju muzeja bit će predstavljena serija Autopsijinih plakata izvedenih od 1981 do 1989. godine.
Kroz pseudo-propagandu Autopsia ne zagovara, ona ne priopćava putem deklaracija, ne poziva u neki obrat iz stvarnog u stvarno – ona promatra vlastitim očima (autos-opsis). Ono što se može vidjeti jest ona sama – očitovanje vlastitog predočavanja. Tako je ona uvijek u dvojstvu, prema masovnim medijima odnosi se elitno – prema intelektualizmu intuitivno, ona u potpunosti slijedi duh vremena – podvojenost stvari i obilježja. No, ta podvojenost ne slijedi iz modernizma, shvaćenog kao kulturni segment, niti se može nadići poricanjem njegovih tendencija.
Rad Autopsije uključuje koncept ponavljanja, ali se tu posve sigurno ne radi o ideji „vječitog ponavljanja”. Autopsiji nisu bliski pojmovi velikih ideja i vječnosti. Koristi se fragmentima općih predodžbi, bez obzira na njihovo porijeklo ili značenje, ako oni mogu poslužiti vlastitoj metodologiji. Formulirani pojmovi dospijevaju u područje rada kao gotovi obrasci iz vokabulara kulture. Gotove kulturne obrasce koristi kao šifre koje u novonastalom poretku postaju transparentne za nešto drugo što je bit djela samoga, njegovo autentično uspostavljanje. Zato ne treba očekivati da Autopsia isporučuje formulirana stajališta o kulturnim fenomenima izvan smisla vlastitog djela. Autopsia svjesno njeguje distancu prema tvorevinama kulture odnoseći se prema njima kao prema finalnim produktima – intuitivno, nastojeći da razumije, a ne da objašnjava.
Interpretacija prošlosti u sekvencama mjerenja vremena za Autopsiju nema nikakvo značenje. Prošlost je onoliko važna koliko je djelatna. O veličini nekog doba znanost sudi po artefaktima. To nije dovoljno da bi bilo produktivno. Mi nismo suci vlastitog doba – uspoređujući vlastito vrijeme s nekim tuđim mi se upuštamo u operiranje predodžbama, tumačeći tuđa iskustva. Tako više nije važno što je „bolje”, već što je „produktivnije”. Etiketiranje vremena vrijedi koliko „vremenski vodič” za određene svrhe. Autopsija nije opterećena vremenskim determinizmom, ali se ne lišava povijesnosti vlastite egzistencije. Autopsija je projekt koji omogućuje da vlastitu egzistenciju otrgnemo od zaborava, da pokrenem vlastitost. Biti u povijesti znači biti različit, izdvojiti se od gomile. Pitanje jezika nužno je vezano za pitanje povijesti.
Poput nomada, stalno u pokretu, nikada kod kuće – stalno pred licem neba. Kad otvorite oči ne vidite ništa poznato, domaće, uljuljkujuće, nepomični u stalnom kretanju stojite pred licem onoga prvoga i onoga zadnjega – tko gleda u vas?
Velike crne ptice lete na zapad bacajući sjene na tlo iz kojeg su izrasle. Istoga časa velike bijele ptice lete iz tmine u svjetlo istoka. Ptice odmjeravaju ono što se događa između zvijezda i prozora s kojeg se vidi prizor Neba i Zemlje. Ne postoji čas kad svršava noć i počinje dan, niti čas kad svršava dan i počinje noć. Svjetlost koja postaje tama i tama koja postaje svjetlost – isto su.
Izgubljene pjesme nisu izgubljene za onog tko ih je pjevao, već za one što ih hoće gledati. Neprilagođenim se čini onaj tko misli da su riječ i stvar isto.
Posjetite ovog utorka Galeriju umjetnina Split.
Izvor i foto: Galerija umjetnina Split