Vlasnici klubova više ne žele dijeliti svoj profit s Uefom i Fifom i neće željeti s njima dijeliti ni svoje nogometne gladijatore. I to bi bio početak američkoga sportskog modela, u kojemu nema ni nacionalnog identiteta, ni strasti, ni države i njezina nogometnog ponosa – samo novac i profit.
Odjednom se praktički cijeli europski politički establishment prisjetio koliko je nogomet više od igre, koliko je moćno sredstvo za izgradnju nacionalnog identiteta, koliko je snažno marketinško sredstvo za pozicioniranje države, s koliko se ponosa dolazilo na polufinalne ili finalne utakmice svojih nacionalnih vrsta na europskim ili svjetskim prvenstvima, kakav je naboj proizvodilo natjecanje njihovih klubova u europskim ligama… Uostalom, prisjetimo se samo hrvatske nogometne reprezentacije: njezini uspjesi 1998. i 2018. bili su najmoćnije marketinško sredstvo za vanjsko pozicioniranje države i unutarnju pozitivnu mobilizaciju (na kojima se nažalost nije ništa gradilo).
Tko će pobijediti u ovoj utakmici između logike profita i kapitala na jednoj i europskog nasljeđa na drugoj strani, zasad je nezahvalno prognozirati.
Europski vođe zasad su pokazali iznimnu odlučnost da obrane europski nogomet.
No da vam je netko prije mjesec dana rekao da će predsjednik madridskog Reala Florentino Pérez, klasična institucija španjolskog i europskog nogometa, predložiti da se utakmice skrate zbog televizijskih prava i nemogućnosti mlade generacije da drži koncentraciju 90 minuta, pomislili biste da je neka zabuna.
Ali milijarde mijenjaju ljude i uvjetuju njihove postupke.
Cijeli članak možete pročitati na: lider.media
Foto: Pixabay