Imotski se često, a i s pravom spominje u kontekstu svojih prirodnih ljepota, ponajprije Modrog i Crvenog jezera, ali poznat je i po svojim vrijednim ljudima, pjesnicima i piscima, domoljubima, sportašima. No, malo je poznato da je taj gradić iznjedrio i vrsne skladatelje koji su svojim pjesmama obilježili jedan dio lijepe povijesti tog kamenitog ljepotana. I to kakve pjesme! Bili su to šlageri, prvi na nekakvim top listama tamo davnih pedesetih godina prošlog stoljeća. Imotski je bio grad koji je pjevao upravo zahvaljujući svojim skladateljima i pjevačima. Negdje između 1950. do 1975. godine Imotski je imao tri, četiri pjevačke dalmatinske klape, mješovite zborove, zbor crkve svetoga Franje.
Nije bilo kutka u njemu, tamo od legendarne vidilice na Modrom jezeru, do imotskog Straduna, Pjace, a da se nije čula lijepa klapska pjesma. Svaka mala kamena uličica odzvanjala je opojnim pjesmama. Potiho u noćne sate izlazile bi klape, pjevale serenade, otvarale bi se krišom drvene škure, a lijepe cure palile bi voštanice kao znak da su čule ono što im udvarači pjevaju. Bili su to divni romantični dani kada su današnje televizore zamjenjivali dijalozi ljudi, onako oči u oči. Komuniciralo se druženjem, govorom, pjesmom. Nije bio tako raskošan život, bilo je to siromašno vrijeme, no s puno duha i ljubavi. Rekli bismo, nekada bilo, sada se sa sjetom spominjalo. No, ovdje želimo napisati upravo o tim imotskim skladateljima i njihovim pjesmama koje su žarile i palile po ondašnjim plesnjacima, a mnoge od njih našle su se i na ondašnjim radio postajama.
Nije bilo vikenda, nekog praznika, a posebno u zimskom periodu, a da se nisu organizirali plesovi. Spomenimo veliki vatrogasni ples, ples glazbara. Plesalo se i pjevalo ljeti u imotskoj šumi Gaj, u samom središtu Imotskog na starome Betunu, u Gradskoj vijećnici, poslije i Domu kulture. A na tim plesovima svirali su i pjevali pravi imotski glazbeni virtuozi, sve odreda vrsni svirači. Sloven Šoić, Sveto Dunda, Mijo Nikolić, Vlade Kusić, Mile Mihaljević, Krunoslav Zujić, bili su u neku ruku preteča glazbenika koji su godinama poslije čuvali lijepu tradiciju. Kompozitori su bili Sloven Šoić, Kruno Zujić, pa Vlade Vicić, Mijo Nikolić. Svirao se tango, valcer, nekako sve pjesme su bile u tom žanru. Bilo je to vrijeme svjetskih hitova poput Mame Juanite, La Palome, Jambalaye, Moulin Rougea i drugih. No glazba, a posebno stihovi koje su također pisali spomenuti glazbenici iz domaće radionice, ostali su do današnjih dana. Legendarne skladbe, poput „Tiho pada snijeg”, „Snježi”, „Nema moje plavuše”, „Uvelo cvijeće”, „Zvijezdo kraja mog”, pjevaju se i dan danas s nostalgijom. Reče jednom jedan poznati hrvatski skladatelj, osvjedočeni prijatelj Imotskog, da bi u nekom današnjem aranžmanu to od reda bili hitovi.
Vama poštovani čitatelji Terracon Newsa, na žalost, ne možemo, bar za sada, predstaviti zvukom neke od davnih imotskih hitova. Stoga vam evo originalnih stihova nekih od tih pjesama iz davnih pedesetih godina prošlog stoljeća. Nadamo se da će vam se svidjeti.
Više u kategoriji : Vijesti dopisnika
Braco Ćosić
