Kažu, a istina je to, da dobra fotografija nekada zamijeni i tisuću riječi. No, nećemo ovdje sada puno o tome, iako ove fotografije zaista govore sve.
Istina, snimljene su u razmaku od dvadesetak i više godina, baš u ovo vrijeme početka trganja grožđa. Snimljene u Imotskoj krajini, predjelu Dalmatinske zagore gdje su desetljećima mnogi živjeli od uroda iz svoga vinograda, bilo da su prodavali grožđe, vino, rakiju, sve ono što se može od loze i njena ploda dobiti.
Imotski je zbog svoga plodnog Imotskog polja i pobrđa koje je stoljećima davalo kvalitetnu lozu bio na glasu kao poznat vinogradarski kraj. Još tamo pedesetih godina prošloga stoljeća izgrađena je i vinarija koja je u bivšoj državi slovila kao jedna od najveći i najkvalitetnijih. U zlatno doba imotskog vinogradarstva uz dvjestotinjak stalno zaposlenih vezala je uz sebe i nekoliko tisuća kooperanata iz svakog kutka Imotske krajine. Imotski vinogradar nakon branja grožđa ostavljao bi za sebe minimum uroda, a ostalo je predavao na otkup u vinariji. I sramota bi bila velika za svakog vinogradara koji ne bi predao grožđe u vinariju. Uostalom, od dobivenog novca moglo se lijepo živjeti. Hranila je loza mnoge obitelji, školovane su generacije od prodaje grožđa i rakije. No, tada nije bilo pedlja zemlje u Imotskom polju, a da se nije obrađivala. Vinogradi i vinova loza imali svoj poseban status. S otvaranjem vrata vinarije i početka otkupa, službeno bi započela i berba grožđa u Imotskoj krajini. Sveta je tada loza biljka bila.
Nekad radost, danas tuga
I sada riječ-dvije o ovim fotografijama. Snimljene ispred vrata imotske vinarije.Tamo osamdesetih i devedesetih prošloga stoljeća i prije par dana, na skoro istom mjestu. Rekosmo, nekada kada je loza bila kraljica Imotskog polja, bilo je gužvi, kolona traktora, freza i kamiona dugačkih i po nekoliko kilometara. Satima bi se čekalo na otkup.
Danas, druga slika govori sve. Djedovi i očevi koji su ljubili lozu od njenoga korijena do zadnje bobice grožđa umrli su, njihovi unuci i djeca zapustiše blagodati polja i vinograda. Tek ostade nekolicina i to ponajviše onih koji se profesionalno počeše baviti lozom i prodajom vina. Ostali ostadoše razočarani, što slabim poticajima države, što neredovitom isplatom novca za svoje grožđe, a bogme njihova tvornica na otvorenom doživjela je nekoliko puta i udare mraza u fazi cvjetanja, krupe pred kraj branja. I tako malo razočarenja, malo zaborava i evo što je danas ispred imotske vinarije. Ne znači to da grožđa nema, ima ga i opet na pojedinom dijelovima polja. Ljudi ga odmah prodaju kupcima, nakupcima, sve hoće, ali ne daju ga vinariji. Rekli bismo, svako vrijeme donosi svoje zakone. Slažete se da su ona vremena od prije,bar što se loze i vinograda tiče, ipak bila nekako ljepša!?
