Imotski. Kameniti varoš na brdu, pravi mediteranski gradić prebačen s plavetnih obala hrvatskog mora iza Biokova. Svojom arhitekturom, izričajem kamena, temperamentnošću ljudi, te konačno, lijepim ženama i dobrom vinu, svakako da opravdava taj epitet.
Gordo uzdignut na brežuljku Podi iznad Imotskog polja, vidljiv je većini pučanstva Imotske krajine. Riječima evanđelista Mateja, „ne može se sakriti svijeća koja gori, baš kako se ne može sakriti i grad na Gori“, tako bijaše i tako jeste. Imotski je bijeli kameniti labud koji ima dva predivna oka – Modro i Crveno jezero. A oči su, kažu, ogledalo duše.
Pisati Imoćaninu o Imotskom težak je posao, i nikada se ne može biti posve objektivan, baš kao i svakom onom koji voli svoj grad i svoju rodnu sredinu. No, ovdje htjedosmo napisati nešto što više-manje doživljavaju sva pitoma mala mjesta dalmatinskog zaleđa. Riječ je o opadanju broja stanovništva, gubljenju starih navada, prepuštanje zaboravu onoga najvrjednijeg, komunikacije čovjeka s čovjekom, druženja. Čovjek je društveno biće, sam ne može živjeti bez ljudi, obitelji, prijatelja. I ako takvih ima, onda im je život pakao.
Imotski jučer, od prije pedeset godina i Imotski danas, dva su potpuno različita svijeta svijeta. Kao nebo i zemlja.
Prije pedesetak godina sve imotske škole, gimnazija, obrtnička škola, osnovna škola, pa osnovne škole po imotskim selima, vrvjele su djecom. Pješačili su takozvani đaci-pješaci svaki dan, osim nedjeljom, i do trideset i više kilometara po suncu, kiši, mrazu, da bi došli u imotsku gimnaziju. Ne mali broj njih bio je gladan, mokar i bos. Ali učilo se, nije se smjelo zakasniti na nastavu. Družilo se poslije nastave, pjevalo, igralo, pa onda opet „put pod noge‟ i u mrklu noć, što prije prispjeti svome domu.
Danas, jedanaest zatvorenih osnovnih škola po selima Imotske krajine, iz čijeg kamenog srca raste drača i korov. U nekim osnovnim školama tek dva razreda, prvašića svake godine sve manje. I sada dolazimo do srži ove priče.
Srijeda, pazarni dan u Imotskom, tamo sredinom pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća. Sjate se ljudi, od Tomislavgrada do Ljubuškog, od Makarske do Omiša. Ovi iz Bosne povedoše stoku, sir, mlijeko, krumpire, suho meso. Ovi iz primorja ribu, ulje maslinovo, sol, trguje se, kupuje, mijenja, prodaje. I sjediniše se te puste duše na Pazaru, glavnoj imotskoj ulici. U imotskoj Ilici, imotskoj Rivi. Njih deset, petnaest tisuća, zapravo ni broja im se ne zna. Svatko s nekim priča, rukuje se, ljubi se, zamiraju se cure. Oni sa sela pjevaju gangu, igraju šijavicu, oni iz grada u duši kamenitih ulica pjevaju ispod glasa neku od naših starih, dalmatinskih pjesama. Popuniše se imotske kuće ozarenim dušama, ne zna se tko je gdje na ručku, s kim. Uostalom, čemu i pitati kada ti prijatelj u goste dođe. I tako, malo trgovine, puno druženja, smijeha na pretek, a mnogi od njih sirotinja. No duhom bogati. I predvečer svatko svojoj kući, svome selu. A u gradiću Imotskom, ostade utisak srijede, priče i prepričavanja, šetnje do Modrog jezera. Večer. Na dva, tri mjesta čuje se serenada imotskih mladića, slavuja opojnih glasova. Oživi imotska Pjaca, stari Betun, Ispod volta, vidilica na jezeru. Kavane pune starijih, igraju se karte, šah, smijeh. Zamislite smijeha na pretek. A briga je bilo više nego danas, no kada se podijele s prijateljima i društvom, onda skoro da ih i nema. Nestanu. Na Pjaci djeca, trka za željeznim kolom Onda se neki par izgubi u tami serpentina Modrog jezera. Tamo da ljubuju, ljube se, daruju ljubav. A ljubav, što je ljepše od ljubavi? Pjaca bijaše i poligon i za one odvažnije. A nadimcima se izdvajali od ostalih. Zeko, Tigar, Lija, Slon, Šark, Udav. Majko moja, pravi zoološki vrt u srcu Imotskog! A ti momci, malo jači od ostalih, vodili su glavnu riječ. Njih se slušalo, njih se poštivalo. Jer, ako to nisi napravio, dobio bi čvoku, maksimalnu kaznu za neposluh.
A srijeda, danas u Imotskom. Prazne ulice, zatvorene trgovine, ne možeš vidjeti dvoje ljudi da razgovaraju. Imotska tržnica, trbuh grada, zjapi prazna. A večer? Serenade su davno ispjevane, od tri prvoklasne klape nema niti jedne, nema šetnji do jezera, ljubovanja. Premjestilo se sve u par kafića ili u zamagljene automobile. Ono malo mladih izbezumljeno sjede na klupama imotske tržnice, a iz svake ruke svijetli ekran mobitela. I ono najgore, nitko ni ne priča, nema komunikacije.
I zašto više pisati, kada se sve može iskazati jednom jedinom rečenicom. Nekada bilo, sada se spominjalo. Ma, dragi čitatelji Terracon News-a recite, molim vas, koja vam se od ovih istinitih priča više sviđa? Kako je u vašoj sredini?Pišite nam. Istina, ne živi se od uspomena, ali uspomene tješe dušu. A kada je ona danas mirna, pa i na pet minuta, veliki je to dar.
Tekst i foto: Braco Ćosić
