Nema to veze više ni s čim. Sport je postao gladijatorstvo i točka. Samo utrka za novcem je bitna i to je jednostavno tako, prihvatio netko ili ne. Publika je ta koja ima očekivanja, ta očekivanja su veća srazmjerno životnim prilikama u koji je dobar rezultat uvijek neki izlaz prema boljem. A očekivanja jednostavno – prihvatili to ili ne – nisu normalna. To je činjenica. U kojoj smo mi fazi, gdje smo u tome svemu mi, procijenite sami.
Sander Sagosen je pao i slomio gležanj u nebitnoj utakmici protiv Hamburga u Bundesligi, utakmici koja nije ovisila o njemu, niti je Kielu bila posebno presudna. Dva tjedna prije Hendrik Pekeler je potrgao Ahilovu tetivu u jednoj bezazlenoj situaciji, a sve te činjenice kažu da tijela nisu pod kontrolom, da je umor prevladao i da će Kiel zbog tog umora biti osuđen da bez dva super igrača igra Final Four Lige prvaka. Protivnik će im u polufinalu biti Barcelona koja je prije toga bila ostala bez Fabregasa iz sličnih razloga, koji se sada vraća i na kraju sezone, da bi pomogao klubu, izlaže se dugoročnoj opasnosti.
Fenomenalni Aleksandar Zverev se raspao na kraju Roland Garrosa, Rafa Nadal se jedva skrpao za sezonu, Novak Đoković se krpa, Roger Federer je morao stati… Ni ti velikani nisu roboti i imaju svoje granice. I kada su uspješni onda to samo zaslužuje duboki naklon.
Sve je to otišlo debelo predaleko i svake godine pomalo sve više puca po šavovima, a koliko će tako moći pitanje je vremena. Dojam je svake godine sve manje i sve teže. Sport ide prema pucanju i tu samo generalno drugačije promišljanje može riješiti stvari. Začarani krug u koji svi ulaze, a nitko ne vidi ili ne želi vidjeti stvarni izlaz iz njega.
Cijeli članak možete pročitati na: sportske.jutarnji.hr
Foto: Pixabay