Umjetnik koji je živo osjećao dvadesetostoljetnu, ugnjetavanu dušu hrvatskog naroda – da, Miroslav Krleža u cijelome svom volumenu – pisao je o hrvatskoj književnoj laži, kao i o tamburaškoj političkoj svijesti, težeći da tu dušu i tu svijest iz provincijalnoga gliba uzdigne do modernijih, sofisticiranijih i artikuliranijih načina umjetničkog i političkog izražavanja. Nasuprot tome, hrvatski vođe na predmodernome stupnju razvoja na početku 21. stoljeća doveli su do zapretenosti stare hrvatske duše u novokomponiranu hrvatsku povijesno-političku laž koja se u svjetlu aktualne stvarnosti svijeta čini posve deplasirana i p(r)okazuje se kao obična kvazisrednjovjekovna fantazija.
Odnedavno se Hrvatima servira još jedna, benignija, ali ne zato nebitna fikcija: hrvatska glazbena laž. Započelo je sa snobovskom pohvalom promašenoj i umjetnički neuspjeloj suvremenoj reinterpretaciji hrvatske himne u izvedbi nacionalne glazbene ikone. Nastavilo se s hrvatskim nastupom na natjecanju Eurosong, najlošijim do sada, koji je uz već trajan niz pogrešnih elemenata dosegao istodobno dva vrhunca: jedan je manifestiranje geopolitičkog idiotizma izborom naslova pjesme, a drugi je vrištavo kriva intonacija nakon koje su se pjevačica nedorasle senzualnosti i njezin nastup topili kao ružičasti sladoled na šibici pokazujući od čega su napravljeni.
Međutim, takav nastup ocijenjen je unisono kao odličan, glasovanje kao fabricirano, a pobjednička talijanska pjesma kao preveliko oslanjanje na ikoničke glazbene uzore. Neimpresionirani rockom milenijskih Talijana, autoritativno su prigovorili neki hrvatski rokeri koji sa svojim popoidnim mačo marmeladama i s emocionalno opjevanom, ali prizemnom postšezdesetosmaškom promiskuitetnošću s rock-glazbom imaju veze upravo toliko koliko su njihovi rifovi bili zvukovno ogledalo gitarističkog umijeća prvih generacija rokera na zapadu.
Problem leži u postojanju kočnice u hrvatskom mentalitetu: Hrvati se nisu u stanju kontrolirano osloboditi i napraviti mali univerzalni urnebes. Na dubljoj razini, još nediferencirani hrvatski senzibilitet jednostavno ne može korespondirati sa suvremenošću svijeta jer je nacionalni kreativni genij pritisnut gušenjem i zarobljen potiskivanjem, između ideoloških kvačica i konzervativnih shema. U hrvatskoj glazbi ne nedostaje banalnosti praćenja trendova, već je problem ozbiljniji, dok se rezultati zanatskih kalkulacija i cehovskih podilaženja kao i favoritističkog operativnog modusa pokušavaju podmetnuti domaćoj publici i balkanskim masama, ali – također odnedavno – i tzv. struci preko srozavanja kriterija za nagradu „Porin“. Popularnom glazbom vladaju šablonska proizvodnja za tržište koja često ne doseže ni razinu kvalitetnog manirizma, nenadahnuto muziciranje, plitke emocije i petparačka kvaziliričnost, ljubavno ili domoljubno prenemaganje, glazbene kulise za birtije, svadbe i(li) sprovode.
Nesumnjivo su pobjedi talijanske grupe Måneskin na Eurosongu pridonijeli artistička uvjerljivost, unutarnja snaga, izrazita tjelesna prisutnost i maestralno vladanje pozornicom koji su savršeno koincidirali s vjerojatno nešto izmijenjenim profilom ovogodišnje eurovizijske publike i s već očajničkom potrebom Europljana za ponovnim disanjem punim plućima, za oslobađanjem životne energije, stvaranjem i egzistencijalnim samopotvrđivanjem. Ako upravo u tome ne leži uloga umjetnosti, onda je umjetnost već mrtva, a život na putu odumiranja. Iskreno, bilo je teško uzeti za ozbiljno najavu rock-grupe koja dolazi iz Italije. Ali nakon prvog gledanja, slušanja i razumijevanja stihova, otkriven je scensko, glazbeno i lirski snažan revolt s pokrićem, moćna ekspresija bogatoga unutarnjeg svijeta koja doseže umjetničku autentičnost.
Pojedini naši glazbeni kritičari pisali su o pobjednicima pokazujući svoju nekompetentnost: po imidžu ih svodeći na preslik glam rocka, a glazbeno detektirajući (čak) jedan glazbeni utjecaj. Da, točno je da „ljudi, nažalost, govore“ ne znajući „di che cazzo parla“. Na drugoj strani, u pretpovijesnim rokericama poput S. Quatro našli su uzor za mladu talijansku basisticu iako, ponajprije po senzibilitetu, a onda i po različitosti ženskih naravi, to nije moglo imati nikakve veze.
Za nadati se da će milenijska i postmilenijska generacija u njima imati nekoga tko će im pokazati da glazba ne služi samo zabavi uz plitke nagone i umjetne stimulacije, brzoj izmjeni informacija i raspoloženja ili prevladavanju kriza konzumacijom jednostavnih glazbenih formula i stereotipizacijom emocionalnih stanja koja se iskazuju emotikonima, već da glazba i stihovi trebaju biti rezultat autentične doživljajnosti, da mogu izbjeći diktat komercijalnih trendova i top ljestvica, da mogu predstavljati stvaralačko umijeće kojim se prevladava tjeskoba i dotiče nebo, da se glazbom može na svjetlo dana izvesti one dijelove duše koje se i ne poznaje i da se glazbom možda ne mogu mijenjati ljudi i njihov svijet, ali se takvom svijetu može baciti rukavica u lice!
Cijeli članak možete pročitati na: vecernji.hr