Ovo je već zastrašujuće: “Wired” je prošlog mjeseca objavio popis 65 najboljih serija, igranih i dokumentarnih, koje na Netflixu morate pogledati “namah i odmah”. Potrudio sam se, eto, originalno i što vjernije duhu hrvatskoga jezika prevesti ovaj dio engleskog naslova – “series to binge watch right now” – iako je “binge” već posve udomaćen pojam u nas. Zašto zastrašujuće? Mislim… 65!? Najboljih. Samo na Netflixu? Pregledao sam popis i moram reći da sam od toga dosad odgledao samo deset serija, a za većinu ostalih nisam niti čuo.
A tek HBO, koji je hrvatskom gledatelju dostupniji, ugrađen u ponudu kabelskih paketa s titlovima, za razliku od Netflixa koji hrvatski prijevod zasad nudi na neznatnom postotku prebogate ponude? A Pickbox? A ona nelegalna web-stranica (ili aplikacija) koja krade od ovih i gotovo svi znamo kako se zove, ali ne smijemo priznati? A tek skidanje torrenta…
Ostanimo, dakle, samo u legalnoj prašumi sadržaja. Dovoljno da vas zaboli glava ako ste skloni dovoditi svoj krvožilni sustav i mišićnu masu u ozbiljne rizike maratonskim gledanjem serija u doba koje je kao izmišljeno za to: koronavirus se ne predaje, temperature padaju, sve češće i kiša, i eto vam savršenog opravdanja da budete “couch potato”. Taj je pak pojam ukratko neprevediv, osim opisno, po Oxfordskom rječniku: “osoba koja ne vodi aktivan život i gleda previše televiziju”.
Bit ću autodestruktivno iskren, za nekog tko je jednom davno bio mladi filmski kritičar: otkako su kina ponovno otvorena, išao sam u jedno samo jednom. Jer je na otvorenom, i jer mi je u kvartu na pet minuta hoda, a film je bio jako dobar poljski “Corpus Christi”. I opet mi je “u primozgu” ostala činjenica da smo nas dvoje za to potrošili mjesečnu pretplatu za HBO. To je okrutna činjenica. Jednako tako, nema onog tko će me danas natjerati da kupim “kolekcionarsku” vinilnu LP ploču (CD-ovi su odavno “out”), kad mi je na Spotifyu ili Deezeru, doslovce u džepu, dostupna “sva” glazba svijeta, bilo kad i bilo gdje, za novac kojim mjesečno ne mogu kupiti niti pola “longplejke”.
Ukratko, imperativ digitalnog doba je: što više sadržaja za što manje novca. I pritom ne govorimo o nelegalnim opcijama. Za mene kao relativno velikog potrošača audiovizualnih formi svekolike zabave i umjetnosti, što se međusobno ne isključuje, ovo je najbolje vrijeme ikad. Ako sam u ičemu socijalist, osim kad su u pitanju zdravstvo i školstvo, onda sam u tome: kultura narodu!
Ni produkcija televizijskih serija odavno nije inferiorna filmskoj, štoviše. Prosječna epizoda “Breaking Bada” (“Na putu prema dolje”) koštala je tri milijuna dolara, dok je prva sezona “Carstva poroka” koštala 65 milijuna. Samo u pilot-epizodu uloženo je 18 milijuna dolara. Ni najozbiljnijim redateljima i glumcima nikako nije ispod časti glumiti u TV serijama, a ozbiljni scenaristi u doba posvemašnjeg podjetinjenja Hollywooda nalaze azil na HBO-u i Netflixu.
Cijeli članak možete pročitati na: stil.slobodnadalmacija.hr
Foto: Pixabay