Zaprežna kola i sav pribor na njima izrađivani su isključivo od drveta i željeza. Majstori koji su izrađivali zaprežna kola nazivali su se kolari. Postojale su posebne radionice u kojima su se izrađivala kola.
U sklopu kolarske radionice postojala je kovačnica tako da je kolar ujedno obavljao i kovački posao. Pored mastora kolara, koji se isključivo bavio izradom kola tj. kojemu je to bilo zanimanje i izvor prihoda, postojali su i samouki majstori koji su samostalno popravljali svoja kola, odnosno zamjenjivali pojedine dijelove na kolima.
Kolarski zanat bio je prilično težak i kompliciran. Za izučavanje ovog zanata nije postojala posebna škola, već bi se zanat izučavao praktično kod majstora, a najčešće se prenosio sa oca na sina. Majstore za kolarski zanat, kao i za druge zanate, dovodili su Mlečani iz Italije za vrijeme njihove vladavine u našim krajevima, pa su tako naši ljudi od njih usvojili vještine zanata.
Zaprežna kola sastojala su se od više povezanih dijelova i to: timun ili ruda, makaze ili škare, kola, kotači ili točkovi, aksi, osovine, jastuci, sura, klada ili greda, koš ili karoserija, krik- kočnice, lengeri, stupci, copani i vaga.
Najsloženiji dio zaprežnih kola za izradu su kola. Narod je često zaprežna kola nazivao još i kar.
Inače, u prošlim vremenima najčešće su kar ili zaprežna kola vukli konji.
U konjsku opremu spada ular, ogla ili povodac, komaća ili ham, krampini (potkove), samar, sedlo, vagir (balancin), zobnica odnosno torba iz koje konj jede, mutap (pokrivač), kandžija (škurija ili bič), redine (kajase), remeni uzda (zengija), naočnjaci ili klepke, češagija (željezna četka) te četka od svinjske dlake ili konjskog repa.
D. Šabić