Hrvatski jezik rezultat je gromovite borbe za afirmacijom jednog relativno malog naroda. Mora da nešto znakovito postoji na ovim prostorima kad smo se, unotač nevoljama koje su nas zatekle, narodima koji su nas pokušali pokoriti i promijeniti, da ne kažem pokolebati u želji da stvorimo i održimo vlastiti identitet, uspjeli iznjedriti jezik o kojemu danas zaista veliki broj ljudi nastoji voditi brigu sustavno i logično, tako da to bude uistinu jezik svih Hrvata, a ne samo onih koji su „obučeni” u tom smislu.
S pojavom Gutenbergova izuma – tiskarskog stroja, određeni slojevi društva uvelike su „profitirali” jer su mogli svoje ideje lakše prenijeti do drugih ljudi, a u prvom redu radilo se o svećenstvu koje je željelo širiti vjeru i na običan puk. U 15. stoljeću glagoljica je još uvijek bila popularna, pa i prva hrvatska tiskana knjiga Misal (tiskana u senjskoj tiskari 1494.) bila je na glagoljici. No, ne može se sva zasluga za pismenost koja je tada počela dobivati zamah pripisati vjerskim službenicima. Naime, izuzetno veliku ulogu imaju „ljudi iz sjene”, ljudi poput književnika koji su jednostavno željeli da se čuju i obrate ljudima oko sebe, onima s kojima su u kontaktu u svakodnevnim, običnim radnjama, trgovini. U Dalmaciji i na jugu, tj. dubrovačkom području, izuzetno velik utjecaj na jezik ima pomorstvo i trgovina, pa ni ne čudi utjecaj talijanskog jezika i latinštine na hrvatska organska narječja (zapravo različiti književni izrazi) koja postupno prodiru i u teološko, te drugo nabožno glagoljaško štivo čineći glagoljicu, a i ćirilicu (zasluga braće Ćirila i Metoda!), manje zastupljenom, premda će ona postojati na zasebnim punktovima još do 19. st. Prodor latiničnog pisma označio je pojavu nove hrvatske redakcije i afirmacije dijalekata kao književnih izraza, posebice čakavskog.
U 17. stoljeću tako možemo govoriti o čakavskim centrima na Hvaru, Splitu i u Zadru, dok je dubrovačko područje već zasebna priča. Hvarsku književnojezičnu tradiciju čine Hektorović, Lucić, Pelegrinović i Benetović; Ivan Ivanišević djeluje na Braču, Andrija Vitaljić na Visu, a Petar Kanavelić na Korčuli. Ivan Tomko Mrnavić, Zoranić, Karnarutić i Baraković čine zadarski književnojezični krug, a onaj koji će zadužiti hrvatski jezik kakav ga poznajemo danas, stvoriti klasična djela koja se neprestance oživljavaju u raznim prigodama, jest (osim renesansnog Marina Držića) Ivan Gundulić, budući da je upravo zahvaljujući njegovom inkorporiranju (i)jekavske štokavštine u svoja djela, čakavština pala u drugi plan. Osim toga, dubrovačka produkcija s Gundulićem na čelu uz Ivana Bunića Vučića i Junija Palmotića bila je presnažna da se ne bi reflektirala i u standardizaciji književnog izraza. Ikavica se kod ovih autora upotrebljavala tek u službi rime. Analitičari Gundulićeve frazeologije slažu se da je on itekako suvremen. ‘Znojiti se od muke’, ‘biti komu štap starosti’, ‘od dva zla odabrati manje’ – samo su neki frazemi koji žive i danas, a druge je već prije uveo Marulić.
Mnogi će možda pomisliti kako je dosadno uopće spominjati starije hrvatske književnike, no bez povijesti nema ni sadašnjosti, a nju, sudeći po opaskama kojima se međusobno častimo na svakodnevnoj bazi kada je u pitanju jezik, jako malo poznajemo. Radi se o tome da teme koje je Gundulić npr. obrađivao u svojim djelima oblikuju puno više od vremena u kojem je djelovao. Toliko je odgovoran bio u tome da je svoj „porod od tmine” (poeziju iz mlađih dana i drame) odlučio uništiti, srećom nevješto. Jer, i iz tih djela vidljivo je da mu nisu bili nepoznati imaginarni povijesni svijet antičke i renesansne talijanske epike, operna libreta itd. Kasnije se u svom radu duhovno uozbiljio, te su nastala slavna djela – Suze sina razmetnoga, Dubravka i Osman. Arkadijski svijet, svijet mašte, svijet vjere i dobrog krstjana, politički diskretne ideje, nazori su iz kojih je crpio svoje misli. No, veličina svega toga leži u činjenici da je sve to radio u tišini, studiozno, bez neke pompe, ne znajući da će i njegovom brigom hrvatski jezik postati onakav kakav je danas.
Istina, standardizacija, općenito stvaranje normi, nekih okvira za bilo što zahtijeva osim ideje, detaljnu analizu postojećeg stanja, a tek onda plan. Teško mi uistinu onda pada kada krenem čitati različite tekstove na lijepom našem hrvatskom u kojima je najmanje hrvatskog. Ne vidim razloga zbog čega bi se sramili činjenice da je ovo tlo u prošlosti željelo osvojiti toliko naroda, valjda radi nečega. Osim toga, ne vidim ni razloga da se ne uvažu različitosti koje smo usvojili prihvaćanjem stvari i običaja iz drugih naroda, pogotovo ako su dobre. No, eklekticizam i anarhija u jeziku te uporno odmicanje od normi koje, da se vratim na početak priče, nemali broj ljudi sustavno proučava s ciljem standardizacije u kojoj će se svatko lako moći snaći, proces je koji treba vremena, a sazret će onda kada ne budemo govorili kako je drugdje trava zelenija i kako neki drugi imaju bolju književnost, bolje izume, bolje ljude i što sve ne. Moć pisane riječi uvijek je bila najjača u djelovanju na onoj podsvjesnoj razini, u kreiranju podznačenja koje je individualno za svakog čitatelja ponaosob. A učenjem iz iskustva dobivamo najsvrhovitije znanje.
Više u kategoriji: Kultura; Književnost
G. Dujmović, dipl. kroat. i ang.