Koliko smo često svjesni ili pak nismo svjesni građevina oko sebe dok prolazimo ulicama u žurbi da stignemo na neko mjesto, na određeni sastanak, poslovni ili privatni… U svijetu u kojem smo sa svih strana “napadnuti” tehnologijom i različitim vizualnim efektima, nekad nam se čini lakšim samo isključiti svoja osjetila i povući se u neki svoj unutarnji svijet. Ne dogodi li nam se, ponekad bar, da prođemo pokraj mnogih divnih arhitektonskih ostvarenja bez da smo se i osvrnuli? Ipak, znači li to da ona ne mogu utjecati na nas?
Istina je da postoje trenuci kad ni najljepša tvorevina ljudskog uma i ruku ne može u nama rastjerati tugu ili ljutnju na svijet, no postoje mjesta koja, htjeli mi to ili ne, ostavljaju trag u nama. Postoje određene građevine, određeni prostori koji nas ispunjavaju nekim uzvišenim osjećajem i potiču nas da gledamo svijet drugačijim očima. Ako posjetimo Pariz primjerice, ne možemo ne zastati pred crkvom Notre Dame i zadivljeno se diviti njenim savršeno elegantnim i simetričnim gotičkim pročeljem koje nas u isto vrijeme pomalo zastrašuje, ali i privlači da istražimo njenu unutrašnjost. Taj prostor u kojem svjetlo ulazeći kroz predivno oslikane vitraje stvara mistični ambijent, svakim našim korakom u nama budi strahopoštovanje. Promislimo samo – da bi osjetili takvo nadahnuće, moramo li daleko putovati? Ponekad je samo potrebno osvrnuti se oko sebe… Jeste li se tako ikad našli u Splitu i, hodajući Dioklecijanovom ulicom prema Peristilu, sjetili podići pogled prema veličanstvenom zvoniku katedrale? Slika koja se u tom trenutku postupno otvara – slika osebujnog spomenika nekoliko graditeljskih stilova koji se već sedam stoljeća uzdiže nad trgom kojim je šetao i sam rimski car – dovoljna je da, barem na tren, zaboravimo svoje probleme i ostanemo ispunjeni njenom ljepotom.
Govoreći o arhitektonskim ostvarenjima, činjenica je da neće svaka “lijepa kuća” jednako utjecati na svakoga od nas. Tako će kod jednih izazvati uzdah oduševljenja, a kod drugih ravnodušnost. Ipak, radilo se ovdje o staroj gotičkoj katedrali, suvremenoj građevini, rimskim ostacima ili kojem god veličanstvenom djelu arhitekture, primijetit ćemo jednu jednostavnu činjenicu – koliko god zadivljujuće ono bilo, ne može nas „dotaknuti“ ako ne obratimo pozornost na njega. S tim na umu, pokušajmo oponašati turiste i, kao da ih prvi put gledamo, nadahnimo se čarima naših ulica, trgova, građevina u kojima svakodnevno boravimo uzimajući ih „zdravo za gotovo“. Tražeći i nalazeći ljepotu u svijetu oko sebe, učinit ćemo i svoj unutarnji svijet ljepšim i veselijim.
M. Konstantinović