Nakon svih muka i problema koje smo doživjeli većinom kroz Pakistan, napokon krajnja država na ovom putu Nepal. Nepal je država s 24 milijuna ljudi, a najpoznatija je po najvišoj planini na svijetu Mount Everest s visinom od 8.840 m.
U Nepalu – nasmijana lica
Ulazeći u Nepal odmah smo primijetili kako su odjednom prestale velike gužve u prometu, zrak je bio puno čišći i mnogo je bilo lakše voziti nego kroz Indiju i Pakistan. Kroz gradove uz granicu viđali smo mnoštvo učenika koji se vraćaju ili idu u školu, a interesantno je bilo da su svi bili uniformirani, svaka škola je imala svoj dress code, vjerojatno im je to ostalo od Engleske kad su bili njihova kolonija kao i Indija.
Mala djeca uz cestu su nas pozdravljala mašući i vičući na engleskom jeziku „Hello, hello”. Nailazili smo na stare žene koje su na glavama nosile drva, nekakve grane, dok su jako mala djeca od 5 do 7 godina čuvala stada koza. Svi su ljudi većinom bili nasmijanih lica i sretnih očiju. Kuće uz rijeke bile su u potpunosti razorene, vjerojatno od velikih poplava koje su uzrokovali monsuni i topljenje leda s hladnih Himalaja.
Stali smo u restoran da ručamo, naručio sam janjetinu i dobio pola kilograma riže i komadić janjetine. Malo mesa, puno riže, ali zato izvrsno pivo Nepal Ice.Upitali smo konobara ima li na našem putu prema gradu Pokori nekakav hotel za preporučiti i on nas je uputio na hotel koji se nalazi u nepalskoj džungli, što nam je odgovaralo.
Prema Pokori
Krenuli smo prema tom mjestu i na putu prema tamo smo naišli na jednog momka koji nam se ponudio da će nas odvesti do tog hotela. On je vozio mali motor od 50 cc i mi smo vozili za njim. Skrenuli smo s glavne ceste i krenuli se voziti za njim makadamskim putem. Na putu do hotela prešli smo i par plitkih mirnih rijeka i jezera, ali kako smo imali iskustva po planinskim rijekama kroz Pakistan ovo je bila sitnica. Nakon sat vremena vožnje i prijeđenih 10-ak trošnih drvenih mostova napokon dolazimo do hotela.
Hotel je jako interesantan, krov je od slame, na podu je zemlja, zajednički wc i tuš. Sve u svemu, jako simpatično. Skuhali su nam večeru u kojoj je bila neizostavna riža, iako malo mesa.
Znamo što se događa sa slonovima u staklani, a u poljima riže?
Nakon večere i tuširanja krenuli smo na spavanje. Usred noći su nas probudili nepoznati urlici i trka lokalnog stanovništva. Izašao sam iz sobe i hotela i vidio kako mnogo muškaraca trče u istom smjeru s nekakvim bakljama u ruci. Upitao sam jednog čovjeka do sebe o čemu se radi i on mi je rekao „Slonovi, moramo ih potjerati jer će nam pojesti i uništiti sva polja riže”.
Radilo se o divljim slonovima koji nerijetko upadaju u polja riže i rade veliku štetu za lokalno stanovništvo i tako traje stalno borba između ljudi i slonova.
Živi 4 x 4 pogon
Otišao sam spavati u svoju sobu koja je napravljena skoro pa od slame i nadao sam se da neće kroz nju proći razjareno krdo slonova.
Ujutro smo se probudili uz miris pečenih jaja, a prvo pitanje je bilo kako je prošao sinoćnji „okršaj” sa slonovima. Gazda je uz osmijeh rekao sve je uredu, uspjeli su ih potjerati. Pitao sam ga možemo li vidjeti uživo te slonove, a on mi je odgovorio da ih možemo vidjeti naravno i ako želimo i – jahati. Jahati?! To se ne propušta! Cijena je 50 € po osobi i jaše se 3 – 4 h kroz džunglu i ako imate sreće, možete vidjeti i bengalskog tigra.
Odmah su nam oči zaiskrile i naravno da smo platili za taj jedinstveni doživljaj. Sjeli smo na motore i odvezli se još dublje u džunglu te nakon nekakvih 30 minuta vožnje smo stigli do nekakvih velikih skela. Tu smo parkirali motore i odjednom su se pojavile grdosije dva ogromna slona. Za njihovim vratom sjedio je „vozač” koji je upravljao s njima i uparkirao ih na rikverc ispod velike skele. Mi smo se skalama popeli na vrh skele i sjeli na veliki samar koji više liči nekakvoj polukošari. Na jednog slona smo sjeli Labaš i ja, a na drugog Helga i Georg. Krenuli smo kroz gustu džunglu, primijetio sam da je postalo jako teško disati zbog velike vlage, slonovi su bez probleme prolazili kroz blatnjavo područje, kroz duboke rijeke, savladavali velike uspone – savršeni 4 x 4 pogon.
Vozač je s njim upravljao tako da bih ga nogama udaralo iza uha i time mu govorio smjer kretanja, a s velikim željeznim pajserom ga je tukao po čelu, to je bila „komanda” za gas i mijenjanje brzina. Nažalost, nismo susreli bengalskog tigra, ali smo naišli na krdo nosoroga koji su impozantno izgledali u divljini, ali slon je strah i trepet svih životinja, pa su jednostavno svi bježali ispred njega.
U sirotištu za male slonove
Nakon 3 sata vratili smo se do mjesta gdje smo ostavili motore i dalje krenuli na jedno jako interesantno mjesto, a to je sirotište za male slonove. Tamo smo imali priliku vidjeti i dirati jednog malog slona od godine dana koji me je iznenadio svojom velikom snagom. Vrata od ograde bila su otvorena i slon je krenuo prema ogradi kako bi izašao iz tog zatvorenog područja. Pošto sam bio na samim vratima stavio sam mu ruke na glavu kako bih ga zaustavio, međutim, slonić me je doslovno izgurao i jedva sam ostao na nogama – nevjerojatna snaga bebe slona.
Donirali smo nešto para za tu udrugu, krenuli prema hotelu i ponovno na cestu, pravac – grad Pokora.
Na putu prema Pokoru nailazili smo na mnoge odrone, ali ti odroni nisu poput naših kad se odroni kamen ili dva, ovdje su kompletna brda urušena i njihova sanacija traje danima. Na sanacijama odrona nerijetko bih vidio da radi tek po jedan radnik, a ispred njega bi bilo ogromno brdo koje je zatrpalo cestu.
Prolazili smo i pored vodopada koji su bili visoki i po 50 m, a nalazili su se tik uz cestu. Najviše su mi se svidjela terasna kaskadna polja riže koja uživo moćno izgledaju.
Nakon sat vremena vožnje Georg je čuo mehanički zvuk iz svog motora koji je neprekidno zviždao i bio je siguran da mu je otišao remen od alternatora.
Stali smo u prvo veće mjesto na putu i dali se u popravak kvara.Nakon sat vremena promijenili smo remen i nastavili dalje. Međutim, i dalje se pojavljivao isti zvuk. Stali smo na jednom mjestu da fotografiramo planine Himalaja, motori su bili ugašeni, ali zvuk se i dalje čuo ??? Bili su nam upitnici poviše glava i onda smo shvatili da taj zvuk proizvodi nekakva životinja, vjerojatno kukac sličan našem cvrčku, samo što ovaj proizvodi neprekidan, više mehanički, zvuk. Kad smo to shvatili nismo se prestajali smijati.
Pokora
Napokon dolazimo u grad Pokoru. Odmah nam prilazi nekakav momak koji se predstavi kao Gowinda i kaže da želi biti nas vodič. Prvo smo zatražili da nam pronađe jeftin, a koliko-toliko pristojan hotel i on ga je pronašao. Dnevno smo plaćali 6 $ po glavi, sobe su bile uredne kao i kupatila, a u vrtu je bila velika biljka marihuane.
Rođendanska prošnja
Taj dan je Georgu bio rođendan i odlučio nas je počastiti večerom. Nažalost, Labaš nije bio prisutan toj večeri. Razlog je bila svađa njih dvojice još u Indiji gdje su se zakačili oko povratka kući. Tome je kumovala i koja piva previše, uglavnom 10.000 km od kuće Labaš mi je postavio pitanje – Rakela, odluči, ili ja ili Georg”. Našao sam se u jako glupoj situaciji, prvi put se vozim s ljudima i sada moram donijeti tešku odluku, ali sam se odlučio za Georga računajući da Georg, Helga i ja imamo ukupno 3 glasa, pa će nam se morati priključiti i Labaš, ali ne, on se u Katmanduu odvojio od nas i čak uzeo i drugi hotel.
Večera s Georgom i Helgom bila je jako fina, jeli smo nekakve bifteke s jajima i popili posljednju bocu viskija koju sam prošvercao iz Bugarske do Nepala. Nakon odlične večere i popijenog viskija Georg je napravio nešto jako lijepo. Kleknuo je pred Helgu i rekao: „Helga, nalazimo se na krovu svijeta i ne postoji ljepše mjesto na svijetu od ovoga da te zaprosim i zato Helga, hoćeš li biti moja žena?” Uz suze radosnice Helga je prihvatila njegovu prošnju i to je bio razlog da nastavimo dalje sa slavljem.
Ujutro sam rekao Gowindi, našem vodiču, rekao što je Georg napravio i on je kupio nekakav prsten, te nas je odveo na jednu svetu planinu gdje Hindusi rade obred vjenčanja.
Prvo smo vozili visoko na tu planinu dokle smo mogli motorima, Georg je vozio Helgu, a ja Gowindu i bilo je jako teško voziti off road u dvoje. Kad je cesta postala jako zahtjevna, parkirali smo motore i nastavili dalje pješke. Pješačili smo sigurno 30 minuta velikim usponom dok napokon nismo došli na sveto brdo, tamo je Gowinda pozvao svećenika, a Georg i Helga bili su iznenađeni našim planom. Odradili su obred vjenčanja, ja sam bio njihov kum, a Helga je dobila prsten, dok smo svi dobili blagoslov, tj. crvenu točku na čelo. Helga je nakon sve patnje što je proživjela na ovom putu dobila najljepšu nagradu što žena može dobiti od svog momka, stvarno je zaslužila i bila je jako sretna.
Sutradan smo se otišli provozati okolnim mjestom i stali smo malo da se odmorimo, prišla nam je jedna djevojčica počela se klanjati i govoriti „Namaste, namaste”.
Uhvatila me za ruku i dovela ispred nekakve velike kapije, tamo je stalo mnoštvo ljudi, vojska je salutirala, svećenik nam je dao blagoslov i svilene marame oko vrata, kad smo ušli u dvorište u njemu je stajalo 30-ak djece u bijelim košuljama koji su bili postrojeni jedan do drugoga i kako smo prolazili od jednog do drugog u trenutku kada bi primali cvijet iz njihovih ruku, ostali bi pljeskali.
Na kraju smo sjeli pod nekakvu nadstrešnicu, upoznali se s, pretpostavljam, vodećim ljudima tog mjesta, dali su nam da se upišemo u nekakvu knjigu i nakon toga su svi otišli. Mi smo ostali potpuno zbunjeni, pomislili smo da su nas sigurno zamijenili s nekim drugim koga su čekali. Nakon par minuta sjeli smo na motore i krenuli dalje.
Bliži se cilj
Predvečer smo se vratili u Pokoru i imali smo tri problema koja smo morali riješiti:
- Već duže vrijeme benzina nema nigdje u Nepalu jer Nepal duguje mnogo novaca Indiji za gorivo koje su do sada dobivali, pa je Indija obustavila daljnju distribuciju goriva.
- Moramo riješiti transport naših motora iz Katmandua do Irana.
- Zbog nestašice goriva duže smo se zadržali u Nepalu nego imamo dozvolu – vizu, pa to moramo riješiti da ne bismo platili veliku kaznu.
Otišli smo u cargo agenciju gdje smo dogovorili transport motora koji je bio jedino moguć za Istanbul i to po cijeni 1.500 € u jednom smjeru. Gowinda nam je riješio drugu vizu uz nadoplatu od 20 € tako da smo produžili boravište, a gorivo smo kupili kod lokalnih švercera kojima smo obećali platiti duplu cijenu.
Gorivo smo dobili tek u okrilju noći i ujutro smo krenuli do posljednje točke na ovom putovanju, a to je glavni grad Nepala – Katmandu.
Piše: Željan Rakela
VIDEO
