Vozimo kroz Iran i plan nam je što prije prijeći 1200 km iz Teherana i ući u Pakistan. Danas ćemo proći kroz najtopliju pustinju na svijetu koja se zove Dašt-e Lut (‘Prazna pustinja’) gdje je 2005. godine izmjerena najveća temperatura od čak 70 ºC, a do tada je od 1922. rekord držala pustinja Elazizia u Libiji s izmjerenih 56 ºC. Međutim, da bih došli do pustinje Daš-e Lut treba prijeći još jednu prepreku, a to je područje Balučistan (Balochistan).
Zemlja bandita
Balučistan je područje koje zauzima veliki dio Irana, Pakistana i Afganistana. Ljudi koji sebe nazivaju Baluči (Balochi) kažu da oni žele svoju državu koja bi se sastojala od teritorija svih triju navedenih država, pa su Baluči zato u stalnim sukobima s policijom i vojskom.
Neki svjetski putnici su već prije 100 godina nazivali to područje „ zemljom bandita”, tako da nam je to još jedna od težih prepreka na putu do slave, tj. do Himalaja.
Brzina je na cijeni
Vozeći se kroz Iran došli smo i do mjesta gdje se naplaćuje autoput, i tu je bilo iznenađenja. Na ulazu na autoput lijepo je stavljen znak zabrane za motoriste i to iz jako razumljivog razloga, a to je zato što se u Iranu ne dozvoljavaju voziti motori poviše 200 cc, pa, razumljivo, takvi motori ne mogu na autoput.
Međutim, naši motori su preko 1000 cc i mnogo snažniji, pa smo to objasnili simpatičnim radnicima na kućicama za naplatu auto puta i oni su nas pustili. Napokon autoput, a ispred nas je još 1000 km koje moramo danas prevaliti, pa smo krenuli punim gasom naprijed.
Nakon samo 10 km zaustavlja nas policija koja samo kontrolira promet na autoputu i kad sam već vidio tisuće upitnika poviše njihovih glava – kako smo ušli na autoput , tko nas je pustio, gdje su nam kartice, odakle dolazimo, koliko su nam brzi motori, koja je to marka itd. No… Nakon par minuta nakon što su se SLIKALI na našim motorima i propustili nas, podrazumijeva se, mi smo opet dali puni gas. Napokon vozimo 160 km/h, nikoga na cesti, kad eto, opet policija i to radar, vozili smo 165 km/h, dok je dozvoljeno 120 km/h. Policajci u čudu zovu druge kolege na Motorolu i zamole nas da malo pričekamo. Nakon 10 min dolazi još jedno policijsko vozilo odakle policajci poput munje izlaze iz automobila i trče prema radaru, hvataju se za glavu, smiju se jedan drugome stalno pokazujući nešto na radar. Dolazi jedan od ove dvojice koji su upravo stigli sa smiješkom od uha do uha i svima nam daje ruku uz pitanje – može li se slikati na sva tri motora.
Poslije 15 minuta foto sessiona lijepo smo se pozdravili i sva četvorica su nam nasmijano mahali pokazujući rukom da damo maksimalno gasa. Kasnije smo shvatili da su oni vjerojatno isto motoristi i da su bili u čudu kad su vidjeli naše motore i brzinu koju smo postigli. O kazni ni u jednom trenutku, naravno, nije bilo ni riječi.
„We are from Hrvatistan”
Pomalo već gladni nailazimo na nekakav restoran uz cestu ispred kojeg vise desetci iranskih zastava. Iako nije bilo nikoga na parkingu, parkirali smo motore i otišli provjeriti radi li restoran uopće.
Odjednom je iz restorana izašao jedan mrki gospodin koji je krenuo prema meni gledajući me direktno u oči i upitao: „Are you Americans?” na što sam mu kao iz topa odgovorio: „F..k America, we are from Hrvatistan!”. U tren oka se taj gospodin iz onog mrkog lika pretvorio u jednog gostoljubivog ugostitelja i umilnim glasom rekao: „Come into my house, welcome, welcome my friends”.
Nakon nekoliko trenutaka počeli su izlaziti i drugi ukućani, jedan dječak od 12 godina, tj. brat od ovog prvog uzeo je nekakve režnjiće od kokoši, zapalio vatru koju je rasplamsavao s nekakvim fenom za kosu i počeo nam pripremati ručak. Gazda restorana je odmah dovukao onu veliku lulu za pušiti žižu i pozvao me u dnevni boravak. Tko mu je smio proturječiti – uređenje restorana i kuće ja jako primitivno i staro, ali zato na centralnom zidu visi veliki poster nebodera i New Yorka koji su teroristi srušili 9. 11. 2001.
Povukao sam par puta dim žiže i upitao ga: „Hoćete li imati problema s Amerikancima?”, na što mi je on onako staklenih očiju, pomalo zamantan, sporo i tiho odgovorio: „ Ne, ne, oni će imati problem s nama” i samo se nasmijao.
Pojeli smo pileće režnjiće u poluležećem položaju na nekakvim krevetima – jer stolova i stolica nemaju – platili račun i krenuli dalje. Treba stići do Pakistana.
Kako smo se približavali Pakistanu, primijetili smo da je na svim benzinskim stanicama po dva ili više naoružanih vojnika s kalašnjikovima, bilo nam je jasno da ulazimo u područje Balučistan. Vojnici su bili opušteni jako mladi i komunikativni. Interesiralo ih je odakle dolazimo i motori. Jednome sam dao naljepnice MK FJAKE, a on je odmah skinuo lančić s vrata na kojemu je mala kožna vrećica u kojoj se drži Kur’an i poklonio mi šal koji je nosio oko vrata. Pozdravili smo se s našim novim prijateljima i krenuli dalje.
Grad Bam
Približavamo se gradu Bam koji je u vrijeme puta svile bio jedan od najljepših postaja za odmor putnika koji su prolazili tom rutom. Također je i pod zaštitom UNESCO-a , a privlačio je 1000 turista godišnje, no 2003. ga je pogodio razorni potres od čak 6,8 Richter i u potpunosti ga uništio. Nažalost, u tom potresu je poginulo oko 40.000 ljudi. Posjetili smo ono malo što je od tog starog grada ostalo i vidjeli smo posvuda skele, grad se počeo obnavljati, ali će to trajati jako dugo s obzirom na razornost potresa.
Vozeći dalje, krajolik se u potpunosti promijenio. Ušli smo u pustinju Dašt- e Lut. Napokon, u najtoplijoj pustinji na svijetu. I onda – gas kroz pustinju! Bio je gust voziti kroz pustinju, asfalt je bio jako, jako dobar, dvije trake, pa s lijeve strane nekakvih 50 metara po sredini ništa, pa onda tek dvije trake za suprotni smjer. U tom međuprostoru vidio sam i par kostura i raspadnutih uginulih deva koje su jako zaudarale. Ispod moje kacige bile su slušalice u ušima i stalno sam slušao jednu te istu pjesmu od grupe Rammstein – „Du hast”, to mi je dalo iznimnu snagu, osjećao sam se kao u nekom filmu i mislio kako ti kroz pustinju treba samo pun rezervoar goriva, velike količine vode i pouzdan motor.
Stali smo na trenutak da se odmorimo, malo napijemo tople vode, kad sam primijetio da su mi se ručke na motoru doslovno počele topiti. Bile su jako meke, poput neke žvake i strašno su sjajile na suncu, bilo je pakleno vruće, ali zahvaljujući iskustvu iz Sahare to nije me dalo toliko iznenaditi.
Slika za pamćenje
Na tom mjestu sam stavio onaj šal što mi je vojnik dao prije na benzinskoj stanici i Georg me je dozvao da se namjestim i da me uslika. Baš tu, na tom mjestu nastala je moja najdraža i jedna od najprepoznatljivijih slika svih putovanja do sada i to bas u najtoplijoj pustinji na svijetu.
U Pakistanu čudne vibracije…
Nestrpljivo krećemo dalje da napokon uđemo u Pakistan. Pojavljuju se table s natpisom pakistanske granice, stajemo na minutu da se slikamo i da što prije pređemo granicu jer je već sumrak. Dolazimo na granični prijelaz i carina, vojska i policija nam kažu da ne možemo prijeći granicu radi naše sigurnosti te nam daju oružanu pratnju i odvode nas do totalnog razrušenog hotela uputivši nas da tu prespavamo i da ćemo ujutro prijeći granicu.
Hotel je bio u nekakvom preuređenju, sve je bilo porušeno i puno građevinskog materijala. Odlučili smo parkirati motore unutar hotela i prošetati gradom da kupimo nekakvo piće te da se družimo malo s lokalnim stanovništvom.
Došli smo do jedne zadruge gdje je bilo 10-ak muškaraca i nešto djece. Kupili smo piće, počastili prisutne i počeli malo pričati. Nekako smo se sporazumjeli dok u jednom momentu nije došla policija i suvozač nam se obratio s pitanjem gdje su nam putovnice inzistirajući da mu ih damo. Zanimljivo je bilo to što mu je jedan od naših novih prijatelja odgovorio da nema on što nas pitati putovnice jer ovo Iran, već Balučistan. Na to je suvozač naredio ostaloj trojici u vozilu da ga privedu, pa je u tom trenutku nastala frka. Svi su napali ta tri mlada vojnika, uzeli im oružje i doslovno ih potjerali.
Mi smo se pozdravili s našim novim prijateljima i ubrzanim korakom krenuli prema hotelu. Na samo 300 metara od hotela opkolila nas je policija, pregledala putovnice i pitali su gdje smo smješteni. Kad smo im pokazali razrušen hotel posumnjali su da ih lažemo govoreći da taj hotel ne radi. Nekako smo ih nagovorili da zajedno odemo do hotela i oni su sa uperenim kalašnjikovima prema nama oprezno došli do hotela. Kad su vidjeli motora bilo im je lakše, a i nama. Naredili su nam da sjednemo na motore i ponovno su nas uz vojnu pratnju odveli u međuprostor između dvije granice u nekakvu sigurnosnu zonu gdje su nas smjestili da prespavamo. Te večeri postali smo svjesni opasnosti koja nije usmjerena prema nama, ali ipak, indirektno, lako možemo nastradati.
Još nešto san naučio tada, naime, dobio sam velike opekotine porukama, platio sam danak vozeći se bez rukava kroz najtopliju pustinju. Voziti se kroz pustinju u majici kratkih rukava ili bez njih sigurno neću nikada više ponoviti.
Piše: Željan Rakela
