Krenuli smo u zoru rano ujutro, oprostili se od našeg vodica Gowinde i krenuli prema Katmanduu.
Prolazili smo planinskim područjem i bila je jako, jako gusta magla i jedva smo vidjeli voziti. Dok smo prolazili kroz sela i sam Katmandu, vidjeli smo ogromne redove ispred benzinskih stanica, ljudi već danima uzalud stoje i čekaju na gorivo, bili smo pravi sretnici što smo našli švercere koji su nam prodali gorivo. Njih smo našli tek iz drugog puta jer kod prvih nije bilo dosta goriva, a i bilo nam je sumnjivo jer su ga miješali s vodom i tko zna kakvim preparatima.
Na putu za Katmandu, prolazili smo kroz neko malo selo, padala je kišica, a na jednom ravnom polju koje je bilo prekriveno zelenim travnjakom u cik zore vidio sam grupu od 50-ak ljudi obučenih u bijela kimona na kojima je pisalo Tae-kwon-do. Radili su nekakvu formu, svi kao jedan jako dobro sinkronizirani i taj prizor mi je ostao u sjećanje.
Dalje smo nailazili ponovno na odrone, velike divlje rijeke i čudnovate mostove. Najinteresantniji prelazak preko rijeke je bila nekakva košara u kojoj uđu 2, maksimalno 3 čovjeka puste se slobodnim padom da klize na sajlama do polovine rijeke dok ih sila teže vuče i kad se zaustave ručno se vuku do druge strane. Taj sam prizor baš snimio i uživo izgleda puno strašnije.
Ulazak u Katmandu – problemi oko transporta
Ulazimo u Katmandu, gužve su puno veće, ali i turista je puno više. Katmandu posjećuju svi alpinisti prije penjanja na Mount Everest. Našli smo hotel i to samo 2 $ po glavi dnevno, tople vode za tuširanje ima samo ako ima sunca, ali pošto smo pri kraju s novcima, sve je dobro gdje se može uštedjeti.
Međutim, nemamo sreće s transportom naših motora, iako smo već platili cijenu u Pokori za motore u iznosu od 1.500 € po motoru, moramo još toliko platiti. U kargo kompaniji se ispričavaju i kažu da su nam napravili cijene za male motore jer nisu znali, a nisu ni izmjerili naše motore, kad su dali ponudu, tako da smo sad suočeni s velikim dodatnim troškom, duplo većim od planiranog. Dakle, ponovno mjerenje motora i moramo se potruditi da motori budu što niži i uži kako bi cijena bila manja.
Pouka – mislite li slati motore avionom, morate znati da se cijena određuje po kubičnim centimetrima, a ne kilogramima, tako za moj motor koji teži 260 kg, kargo mi naplaćuje kutiju od 600 kg radi obujma kojeg motor zauzima u avionu.
Od nas su tražili da skinemo bateriju, izlijemo svo gorivo i ulje, izdušimo gume. Izdušili gume jesmo, otkačili bateriju, ostavili smo malo goriva, a ulje nismo izlili. Provjeravali su ima li goriva u rezervatu zabijajući nekakav štap u rezervoar, ali na svu sreću, imamo velike rezervoare tako da štap nije uspio doći do dna rezervoara, pa nisu skužili da imam još goriva u rezervatu. Gorivo nam je bilo bitno ostaviti jer prilikom preuzimanja motora imate problem oko nabavke goriva. Platili smo sve, ostavili motore par dana ranije tako da oni krenu prije nas i obećano nam je da će motori stići u Istanbul isti dan kao i mi.
Što se tiče avionskih karata, sva sreća da smo otkrili pogrešku, naime čovjek koji popunjava karte Helgu i mene je poslao u Islamabad, a Georga u Istanbul. Smijali smo se s agentom koji je to napravio greškom, iako to baš i ne bi bilo simpatično da se stvarno i dogodilo i grešku su, naravno, ispravili.
Katmandu
U Katmanduu smo ostali 5 dana i iskoristili da ga obiđemo i mogu vam reći da se tamo stvarno ima što i vidjeti. Navečer smo otišli u poznati kafić koji se zove „30.000 i pola stope”. Tamo smo se zabavili i nakon par tura pića konobar nam je donio jednu veliku kartonsku stopu od Jetija, zatim flomaster, brokvu i čekić.
Na toj stopi napisali smo tko smo, odakle dolazimo, napisali našu rutu, zalijepili slike i tako tko god posjeti taj lokal, znajte da na ulazu prema WC-u stoji naša stopa.
Sljedećih dana posjetili smo park Buda gdje se nalaze tri velika kipa Bude, povijesni grad Patan, hram majmuna Swayambhunath i mjesto gdje pale mrtvace.
Drugi i onaj život
Iznenadili su me ljudi koje sam snimio po ulicama Katmandua, a to su ljudi koji su oboljeli od lepre (kuge). Sada su u fazi gdje se bolest zaustavila, više se ne širi i ne mogu zaraziti druge, ali šteta koja im je ta bolest nanijela je užasna, ljudima su doslovno otpali prsti, uši, nos, prizori su bili stravični. Ti ljudi uobičajeno su prosjaci na cestama glavnog grada Nepala u 21. stoljeću.
Najviše me interesirao obred paljenja mrtvaca i vodič mi je to ovako objasnio. Prije paljenja pokojnika se dovede do svete rijeke i da mu se malo vode usta, jer ce ožednjeti na putu prema Bogu. Dok se vrši obred oko njega ne smiju biti žene nego samo muškarci jer žene mnogo placu i tako zadržavaju njegov duh. Nakon što mu se dalo vode, polože ga na drvena trupca, pokriju slamom i zapale. Kad sve izgori, pepeo bacaju u svetu rijeku.
Sveti čovjek
U toj istoj svetoj rijeci se kupaju djeca i odrasli, čak i posuđe peru u toj rijeci, a nerijetko je i piju. Neki dječaci stoje u plićaku rijeke i sa sitom traže zlato, možda nadu i koji zlatni zub ili prsten od pokojnika. Tu su i svećenici koji su potpuno goli osim malo robe oko genitalija, imaju jako duge pletenice i namazani su pepelom. Za njih mi je vodič rekao da oni imaju zadatak da održavaju kontakt s Bogom, a to rade tako da svakodnevno puse hašiš i u tom zamantanom stanju kontaktiraju s Bogom.
Hašiš je inače zabranjen u Nepalu, ali jednom godišnje kad imaju neku njihovu proslavu hašiš se čak dijeli svi sudionicima te proslave. I dok mi je vodič to sve pričao taman su u neposrednoj blizini nas zapalili jednoga čovjeka i prvo što sam primijetio je bio miris spaljenih dlaka i kose. Mnogo ljudi je tog dana bilo zapaljeno i stalno mi je padao pepeo po glavi i ramenima, a u jednom trenutku me po desnom ramenu pogodilo nešto mokro, vruće i sluzavo. To je bio ptičji izmet, a vodič se počeo moliti govoreći „Sveti čovjek, sveti čovjek”.
Bilo mi je dosta pepela, mirisa spaljene kose i još sada i ptica, poželio sam se vratiti u hotel.
Kako se čuvaju stari zanati
Hodajući ulicama Katmandua nerijetko ćete naići na zgažene štakore i izmete raznih životinja. Na par „mina” sam i ja ugazio i razveselio sam se kad sam ugledao uličnog čistača cipela. Problem je bio što sam morao skinuti cipele kako bi mi ih očistio, ali nisam imao gdje sjesti tako da mi je simpatični čistač skinuo svoje šlape i dao mi ih je da budem u njima dok on ne obavi posao.
Posjetili smo i mnoge hramove. U nekima je ulaz dozvoljen samo za Hinduse, tako da su nas njihovi svećenici poprilično grubo odbili i zabranili ulazak, ali zato se kasnije ti isti drski svećenici uredno smješkaju kad traže novac od turista zauzvrat što su im dali blagoslov u vidu crvene točkice na čelu koju niste ni tražili.
Na mjestima gdje su ti sveti hramovi primijetio sam kako ima mnogo pasa, a interesantno je to da svi psi spavaju, valjda to meditativno područje djeluje i na njih.
Život božice – do puberteta
U tih pet dana smo imali sreću vidjeti i njihovog živoga boga, a to je božica Kumari. Naime, iz obitelji Shakya i Bajrachharya biraju se curice s najboljim osobinama. One se već s 4 godine uzimaju od roditelje i odvode ih svećenici i učitelji u svoje hramove. Ona ne ide u školu sa svojim vršnjacima, ne druži ni s kim, televiziju ne smije gledati i ako što loše napravi ili razbije, nitko, pa ni roditelji, ne smiju vikati na nju. One svoj status božice gube menstruacijom ili nekakvim drugim krvarenjem, nakon toga više nisu božice i budu vraćene u normalan život.
Imali smo sreće prisustvovati proslavi u njenu čast budući da ona tek jedan dan u godini izlazi u javnost i tada se radi velika fešta, svi s balkona prolijevaju vodu u znak blagoslova, mi smo imali sreće da prisustvujemo toj fešti, ali i da je fotografiramo što je izuzetno teško.
Nemoguće joj je priči jer je čuvaju u slučaju da je tko slučajno ne ozljedi i ako bi počela krvariti, to bi bio kraj njenog božanstva. To je bila 12-godišnja curica imenom Chanira Bajracharya koja je sljedece godine s 13 godina sišla s trona božice, a postala je Kumari sa samo 4 godine.
„Hajduk živi vječno”
Upoznao sam se i s lokalnim prodavačima majica na kojima vezu svakakve natpise.Kupio sam mnogo majica s natpisom Nepal, a naučio sam ih i da viču Hajduk živi vječno, iako je to više zvučalo na hajduk birivječno, ali su se trudili i stalno ponavljali, tako ako vas iznenadi da u Katmandu netko zna za Hajduk, vjerojatno imam zasluge za to.
Sve u svemu, tih 5 dana jako dobro smo se proveli u glavnom gradu Nepala i došao je dan da krenemo napokon svojim kućama.
Ukrcali smo se u avion i krenuli prema Istanbulu. Prvo smo letjeli za Dubai, pa za Istanbul. Interesantno je bilo kad smo tek uzletjeli – s moje desne strane stajao je Mount Everest, avion više nije uzlijetao, već je ostao na visini od 9.000 m, a nasuprot je stajala najveća planina na svijetu – bilo je predivno vidjeti tu mrcinu.
Mi u Istanbulu, motori u Pakistanu
Stižemo u Istanbul, pješke hodamo sat vremena do dijela gdje je cargo aerodrom i idemo preuzeti naše ljubimce. Međutim, motora nema, kažu „Možda sutra”.
Vratili smo se natrag do glavnog aerodroma i našli klupu gdje smo prespavali. Ujutro ponovno šetnja do aerodroma, ali nakon 2 sata provjere opet ništa i ponovno isto. Maybe tomorrow, ponavljali su. Cijeli dan na aerodromu, sve je skupo, nemamo više para i izdržimo i treći dan. Motora opet nema, ali znaju gdje su, zamislite, zabunom su ih poslali umjesto u Istanbul u Islamabad, glavni grad Pakistana! Potrošili smo zadnji EUR da ne vozimo preko Pakistana, a oni nam pošalju motore u glavni grad Pakistana.
I još da drama bude veća, gledamo na CNN-u kako je u području južnog Waziristana, baš gdje smo mi prolazili, došlo do oružanog sukoba. Ima mnogo mrtvih te su srušili helikopter predsjednika države tako da je i cijeli zračni promet blokiran! Helga je „pukla” i počela plakati. Georg je zvao ambasadu i ja sam zvao svoju ambasadu, ali mi se javila automatska sekretarica: Nažalost, danas ambasada ne radi zbog praznika”.
Rezime: živjeli smo na istanbulskom aerodromu 5 dana. Zadnji dan smo upoznali Turčina Murata koji nam je riješio hranu i pomogao oko traženja motora. Motore smo dobili oko 22 h navečer, složili ih, upalili i krenuli napokon svojim kućama.
Vraćam se, Splite, tebi
Umorni, neispavani i puni tereta vozili smo kroz Tursku, Bugarsku, Srbiju do Zagreba. U Zagrebu su Georg i Helga ostali noćiti, a ja sam krenuo dalje prema Splitu gdje su me čekali moja supruga Ivana i prijatelji iz MK FJAKE.
Na putu prema kući vozio sam autoputom, ali je zbog bure bio zatvoren Maslenički most, pa sam se spustio do Zadra i nakon 26 sati neprekidne vožnje i 1.970 km napokon dolazim u svoj Split. Kad sam vozio kaštelanskim zaobilaznicom krenula je suza niz oko od sreće da sam ponovno u svom lipom Splitu. Ispred splitskog Bountyja čekali su me svi, falilo mi je još 30 km da napravim okruglih 2.000 km, ali bilo bi glupa da prođem pored svoje žene i svih prijatelja koji aplaudiraju. A možda bi i bila fora da sam prošao i vratio se za nekih 20 min nakon što napravim još 30 km, ali nema veze. Čim sam sišao s motora zagrlio sam svoju ženu, rukovao se sa svima i počeo jesti pečenu janjetinu koju sam im naručio kad sam stao u Zagreb. Kad me moj predsjednik MK FJAKE Dujma pitao što trebaju napraviti, rekao sam mu da mi nabavi dva papričnjaka od pečene janjetine i jednu kapulu i tako je i bilo.
To je bio kraj jedne od mojih najljepših avantura gdje sam vozio u društvu jednih od najvećih moto-avanturista. Nakon 7 dana i Darko Labaš se vratio u Hrvatsku na isti način kao i mi, avionom do Istanbula i dalje motorom do Varaždina.
Nakon Maroka, Nord Kappa i Nepala na red je došao i put oko svijeta i to kao prvi Hrvat jer do tada to nije napravio ni jedan Hrvat…
Piše: Željan Rakela
VIDEO
