Nakon što smo prošli loše ceste, bespotrebno zadržavanje policije i vojske na kontrolnim točkama, vojne pratnje te gađanje kamenjem lokalnih ljudi i spavanja na 3.000 m nadmorske visine, još uvijek se nalazimo u Pakistanu.
Prizori koje gledamo na National Geographicu
Vozimo cestama kroz planine Hindukuš, uske planinske ceste koje prolaze kroz razne klance i kanjone.
U jednom trenutku nailazimo na veliku grupu nomada koji vjerojatno sele s jednog mjesta na drugo. Prizor je bio fenomenalan, slike kao da sam u doba Marka Pola kad je putovao putem svile. Ti ljudi i žene s djecom šetaju tim planinskim predjelom, potpuna tišina, nitko s nikim ne priča, sve što imaju nose sa sobom, na sebi ili na magarcima i devama. Sjećam se da sam snimio magarca na kojemu su bile vezane žive kokoši.
Stali smo ih fotografirati i snimati, a oni su se ponašali kao da nas nema, nisu nas skoro pa ni pogledali. Svaka slika koja je napravljena govorila je više od 1000 riječi.
U jednom trenutku naišli smo na jednog muškaraca u toj grupi koji je bio naoružan kalašnjikovom, nešto je promrmljao i mrko me pogledao, shvatio sam da ne odobrava to naše snimanje i odmah prekinuo s tim.
U grupama nomada uobičajena je pojava da njihov vođa tog plemena nerijetko ima automatsko oružje, on nije nikakav vojnik, ima ga tek kako bih zaštitio svoje selo od drugih plemena ili razbojnika koji bi im mogli ukrasti deve, konje i ostale stvari.
Ni „t” od turizma
Kako su velike poplave razorile mostove i ceste, često smo morali voziti zaobilazno nekakvim improviziranim putovima, bilo je jako teško i naporno.
Nakon 4 – 5 sati prošli smo jedva 60-ak kilometara, a od prekjučer nismo ništa jeli konkretno i napokon vidimo nekakvu nastambu. Odmah smo se zaustavili misleći da je to nekakav restoran, međutim, nije bilo ništa konkretnog za jesti, prodavali su samo piće. Čim smo stali prišao nam je jedan gospodin bakrene kose i brade koji je upravo izašao iz nekakvog žbunja s druge strane ceste. Bio je mrkog pogleda i činilo mi se da smo ga taman probudili i poremetili mu san iz hladovine obližnjeg žbunja. Dao nam je piće, naplatio i ponovno otišao spavati u žbunje. U tom kafiću bilo je 5 ležajeva koji su napravljeni od drveta i nekakve trake po sredini i tamo je spavalo još 4 – 5 ljudi, a odmah pored njih ležalo je tele na suncu, jako mršavo i iscrpljeno, koja je više ličilo na psa negoli na tele. Uzeli smo karte, provjerili kuda trebamo ići i krenuli prema pustinji Tal koju moramo prijeći da bi mogli ući u Indiju.
Gorivo na veresiju
Ponestalo nam je goriva i nigdje nije bilo benzinskih stanica. Naišli smo na dvije, ali one su samo prodavale dizel, benzina nije bilo nigdje ni za lijek. Počeli smo voziti na benzinskim parama u rezervoarima i samo smo čekali kada će se motori početi gasiti.
Napokon ulazimo u nekakvo selo i odmah se zaustavljamo ispred nekakve samoposluge gdje je bilo nešto lokalnih ljudi. Pitali smo ih ima li negdje benzinska stanica, odgovorili su da nema, ali neka pričekamo. Nakon 10-ak minuta došlo je nekoliko muškaraca koji su sa sobom nosili boce od 1.5 l s nekom žarko crvenom tekućinom, pomislio sam da je sok, možda Fanta ili Mirinda, kad ono – benzin. Skupili su u svom selu nekakvih 15 – 20 l u 10-ak plastičnih boca, to smo podijelili ravnopravno, platili i nastavili dalje.
Dašak pismenosti
Nakon sat vremena vožnje kroz pustinju Tal dolazimo u veliki grad Lahor, na samoj granici s Pakistanom. Stajemo odmah da natočimo gorivo, prilaze nam ljudi i mnogo djece koji nas gledaju s velikim interesom. Pitaju odakle smo. Na odgovor Hrvatska, Hrvatistan, Croatia, samo saginju ramenima, misle da smo Rusi, a neki čak da smo Japanci, ne znam zašto.
Sa sobom smo imali 20-ak kemijskih olovki koje smo podijelili tim ljudima i djeci. Neka djeca nisu znala rukovati kemijskom, pa sam im morao pokazati, bili su jako sretni poklonima.
U tom gradu Lahor samo godinu dana kasnije ubijena je poznata pakistanska političarka Bernazit Buto i to u velikoj eksploziji koju je izazvao automobil bomba.
Iskustvo iz hotela
Napokon predvečer dolazimo na granicu koja je, naravno, zatvorena, tako da smo primorani spavati još jednu vecer u Pakistanu, ukupno četvrtu večer. Ovaj put smo čak uspjeli naći hotel i to na samoj granici. Napokon smo jeli nešto konkretno, a to je bio nekakav gulaš od piletine.
Jelo je bilo jako začinjeno, ali ništa nam nije smetalo, doslovno smo gutali sve što su stavili na stol. Sjećam se Labaševe pink majice koju nije skinuo sigurno zadnjih 5 dana, bila je potpuno crna, a prošlo je i 7 dana da se nismo tuširali. Nakon što smo se najeli, otišli smo u sobu koja nije imala prozora, u zidu poviše uzglavlja našeg kreveta bila je velika kockasta klima, doslovno zazidana u zid, jako bučna, ali je bar hladila. Tuširao sam se u wc-u gdje je iz tuša stalno curila voda, i dok sam se tuširao iz odvodne cijevi je izašla žaba, ali ni to me nije omelo u uživanju tuširanja nakon toliko dana. Nakon tuširanja ušao sam u sobu i miris koji je izlazio iz Labaševih čizama, ali vjerojatno i mojih me skoro oborio s nogu. Kako nije bilo prozora, otvorio sam vrata od sobe, a recepcionar je nedugo zatim otvorio i vrata od ulaza u hotel koja su bila blizu naše sobe kako bih se sve prozračilo. Cijelu večer su nam po zidovima sobe šetale gušterice, ali nakon što smo 2 likvidirali, odustali smo od daljnjeg lova i pali u san.
U Indiji – konačno
Ujutro smo doručkovali, riješili papirologiju i napokon nakon 11 dana ulazimo u Indiju. Mnogo smo se zadržali na granici s Indijom i tamo sam popio prvu tabletu protiv malarije – Larijam. Na granici je bilo interesantno gledati 100 ljudi obučenih u plave haljine koji su neprekidno nosili teret na svojim glavama s jedne strane na drugu. Carinik nam je rekao kako ne postoji promet kamionima između te dvije zemlje i da ovi ljudi na graničnom prelazi sav teret prenose ručno iz jednog kamiona u jednoj državi do drugog u drugoj državi.
Napokon palimo motore, dobivamo pečat na posljednjem punktu i konačno vozimo po indijskim cestama. Bilo je jako vruće, velike gužve i prometna pravila ne postoje. Vozi se jako brzo, agresivno i opasno. Na cesti ima svega – od krava, majmuna, deva, volova, totalan metež.
Uz taj metež meni se počelo jako vrtjeti, osjećao sam se kao da sam pijan, mislio sam se da ću se onesvijestiti. Nije mi bilo jasno što se događa sa mnom. Par puta sam zamalo izletio iz zavoja, jedva sam čekao pauzu da stanemo. Stali smo u nekakvom restoranu, gdje mi je Georga dao intervju o tome kako je vožnja kroz Indiju opasna i kako vlada totalna anarhija na ulicama. Nakon intervjua malo sam se umio i legao u hlad, ali i dalje mi je bilo loše.
Hrana u restoranu dosta je sličila onima u Pakistanu, samo što je ovdje bilo više izbora, ali sve je bilo jako začinjeno. Nakon što smo pojeli, bilo mi je malo lakše i nastavili smo dalje prema nepalskoj granici.
Ne može bez prometne…
Prolazili smo kroz jedno indijsko selo i u jednom trenutku Georga, koji je bio ispred mene, udario je bočnim kuferom biciklista koji je vozio do Georga u desnoj traci. Biciklist se izvrnuo i nakon 10 sekundi bili smo okruženi s 50-ak djece i odraslih, nastala je velika vika, strka, galama, a biciklist je bila ni manje ni više nego djevojčica stara otprilike 10 godina. Plakala je i držala se za koljeno koje je bilo izderano kao i lakat. Brzo nakon toga Georg je izvadio 50 $ i dao majci te curice, a vika i galama je odjednom stala, svi su se razišli, a mi smo nastavili dalje.
Je li to uobičajena praksa ili nije, ne znamo, ali nismo se htjeli puno zadržavati, pa smo krenuli dalje. Od tada smo u širokom luku zaobilazili bicikliste da nas slučajno ponovno ne udare.
Mučnina – od miševa ili lijekova
Ušli smo u predgrađe Delhija i pronašli internet cafe. Parkirali smo motore i nakon samo 20 sekunda oko motora se skupilo mnoštvo ljudi koji su znatiželjno gledali motore. U toj situaciji izaberete najvećeg od njih i platite mu 5 $ da vam čuva motore i slobodni ste, nemate brige da će što nestati s motora. Internet cafè ima samo jedno računalo s monitorom prekrivenim nekakvim krpama, a 2 metra od nas trče mali miševi koje sam uspio i snimiti jer su toliko slobodni da se uopće ne plaše ljudi. Dok je Georg tražio preko interneta kompanije pomoću kojih ćemo se vratiti iz Nepala, ja sam otkrio zašto se tako loše osjećam i zašto imam vrtoglavicu. To su bile nuspojave od tableta Larijam, preporučio bih vam da ih ne uzimate dok vozite motor jer to može biti jako opasno; kasnije sam saznao da kad pomorci uzimaju te tablete tog dana ne rade ništa i samo leže kako bih lakše podnijeli mučnine koje izaziva taj lijek.
Nakon 30-ak minuta saznali smo da će povratak biti avionom iz Katmandua za Istanbul. Krenuli smo dalje prema granici s Nepalom. Uhvatila nas je noć i ušli smo u grad Bareilly. Probali smo u par hotela platiti spavanje, ali su nas iz nekog razloga svi odbili, ne znam zašto. Napokon smo došli u hotel koji se zove kao i grad Bareilly i tamo nas je gazda primio, dozvolio nam da spavamo u njegovom hotelu za 13 € za svu četvoricu, a motore smo parkirali na recepciji hotela.
Zanimljive mjere štednje
Ponovno tuširanje, ali ovaj put nešto drugačije nego inače. Kroz Indiju gdje smo mi spavali nema tuševa kao kod nas, samo slavina i mala posudu od 0.5 l, tako da punite tu posudu i onda se polijevate, valjda tako troše puno manje vode.
Dobro smo spavali, doručkovali i krenuli prema nepalskoj granici. Naišli smo na nekakvu vodenu branu preko koje je išla cesta široka jedva 2 m i bila je dvosmjerna, a vidim da su na tom putu i tračnice, tako da sam zaključio da tuda vjerojatno prolazi i vlak.
Blizu cilja
Nakon toga smo naišli na nekakav makadamski put, prošli pored neke rampe i odjednom začuli da neki ljudi vicu „Stop, stop”. To su bili carinici, nismo ni skužili da je to granični prijelaz. Odmah su pitali za karnet (propusnice) koji smo naravno imali, brzo su pregledali svu papirologiju i na granici smo dobili besplatnu vizu, ali samo na 7 dana. Bili smo više puta upozoreni da ne smijemo ostati više od 7 dana jer ćemo u protivnom platiti veliku kaznu.
Napokon ulazimo u posljednju zemlju na ovom našem putovanju, dugo priželjkivani Nepal.
Piše: Željan Rakela
VIDEO
