Nakon što smo prošli najtopliju pustinju na svijetu Dašt-e Lut u Iranu (ona drži rekord od 2005. godine koji iznosi 70,7 °C, a do tada je rekord držala pustinja El Aziza u Libiji 1922. – 2005. s 56 °C) i osjetili netrpeljivost stanovnika Balučija prema iranskoj vojsci i policiji, napokon ulazimo u Pakistan.
Ulaz u Pakistan, zemlju upozorenja
Na samom graničnom prijelazu upoznajemo žene koje preprodaju tekstil, one su iz Turkmenistana, te nam daju razne savjete za vožnju kroz „opasni Pakistan”, kako same kažu.
Dakle, pridržavajte se strogo sljedećega:
- Skinite sav nakit zlato i satove s ruku i sakrijte ga.
- Ne vozite noću i nikako ne spavajte na otvorenom prostoru.
- Ne zaustavljajte se ni na kakvo traženje pomoći uz cestu jer su to zamke da vas opljačkaju kada stanete kako biste im pomogli.
- Pazite se organiziranih bandi koje vam jednostavno prepriječe put s oružjem i opljačkaju vas.
- Bilo bi pristojno da nosite majice dugih rukava kao i žene (što znači da Helga obavezno i dalje mora imati pokrivenu kosu).
Nismo ih shvatili 100 % ozbiljno, ali sam ja ipak skinuo zlatnu veru s prsta koju sam nedavno počeo nositi i odjenuo majicu dugih rukava.
Moć žene
Na iranskoj strani smo brzo prošli i ušli na pakistansku granicu koja je izgledala nezaboravno.
Papiri su se ispisivali na pisaćoj mašini, a djelatnik carine je čučao na podu dok je pisao na pisaćoj mašini koja se nalazila na podu. Nakon toga smo ušli u neko zdanje gdje je bila velika prostorija s 20-ak ventilatora na plafonu. Uz ogromni stol na sredini te prostorije sjedilo je nekih 10 službenika s jedne strane stola, dok su s druge strane bili vozači kamiona i mi koji smo željeli prijeći granicu.
Nažalost, od 20-ak službenika radila su samo tri i to je išlo jako sporo, pa smo otišli kod glavnog šefa koji je s velikim interesom i slabim engleskim jezikom pokušao komunicirati i postavljati pitanja vezano za naše motore i naše putovanje. U jednom je trenutku iskusni Georg ponudio šefu da ga slika dok sjedi na svojoj rastrošnoj stolici, ali da mu u krilo sjedne Helga. Šef je bio jako sretan i malo sramežljiv tako da se nije prestao istovremeno smijati i crvenjeti. Svi zaposlenici i kamiondžije su počeli pljeskati, a mi smo bez problema i bez čekanja reda sredili papire i napokon ušli u Pakistan.
Zašto su u Pakistanu kamioni tako gizdavi?
Prvo što sam primijetio su bili veliki kamioni u tisuće boja i raznih ukrasa po njima. Naime, ljudi u Pakistanu vjeruju da što im je kamion vise nakićen i šaren, da će im Alah dati više posla i da će ih vise čuvati na opasnim i nesigurnim cestama kroz Pakistan.
Na pakistanskim cestama iznenađenjima nema kraja
Pakistanski granični prijelaz je nalikovao jednoj velikoj ruševini nakon velikog potresa ili nekog bombardiranja. Pomislio sam u tom trenutku: „ Ako im je ovakav granični prijelaz, kakva im je onda država?”.
S makadamskog puta koji je bio oko graničnog prijelaza napokon smo se dočepali asfalta. Još jedna novina za mene je bila da smo morali voziti lijevom stranom ceste kao u Engleskoj, Australiji itd. Nakon samo par kilometara naišli smo na veliko bijelo kamenje na cesti ??? Nisam imao pojma što to bijelo kamenja radi na putu, zaobišli smo ga i nakon samo par metara uočili da je na tom mjestu cesta doslovno propala u pijesak, pa smo vozili suprotnim smjerom.
Nakon par kilometra naišli smo na velike bijele bačve na cesti, ponovno ih zaobišli drugom trakom da bi i nakon nekoliko metara naišli na prokopan put i tada smo shvatili – kamenja i bačve obojeni u bijeli kreč su zapravo prometni znakovi koji znače OPASNOST NA CESTI I OBAVEZAN OBILAZAK.
Par kilometara vožnje poslije naišli smo na velike nanose pijeska na cesti koje je vjetar nanio, pa smo oprezno vozili s obje noge na podu jer je takav pijesak koji je nanesen na asfalt sklizak poput leda. Nakon toga nailazimo na veliku prometnu nesreću – autobus koji je naišao na takav nanos, a koji je vjerojatno brzo vozio, pa se prevrnuo nekoliko puta. Bilanca toga bila je 7 poginulih osoba koji su se vozili na krovu autobusa. Na mjesto nesreće zatekli smo samo policajca koji je osiguravao mjesto događaja.
Foto session bez adrese
Vozimo dalje kroz ceste Pakistana koje su za nas pune iznenađenja i tako nailazimo na sljedeće iznenađenje. Po sredini ceste je provučen nekakav lanac što nam onemogućava daljnji prolazak, a odmah pored ceste nalazi se kućica napravljena od nekakvog blata i slame iz koje izlazi čovjek sa šiltericom na glavi i sa smiješkom nas pozdravlja. Zaključujemo da je to policajac. Ne prestaje se smijati i dok ga snimam s kamerom on uporno stoji mirno i pozira jer misli od kamere da je fotoaparat.
Nekako nam je objasnio da uđemo u tu malu stražarnicu u kojoj se nalazi neka bilježnica i kemijska te da upišemo vrijeme, ime i prezime i reg. oznake motora. Naravno, sami smo to upisali jer on ne razumije kako da napiše naše podatke na svom pismu, pa smo mi sve napisali na latinici koju on ionako ne razumije. Dok je Georg upisivao podatke, gospodin policajac se nije prestao fotografirati te smo čak morali čekati i njegovu djecu i ostalu rodbinu da dođu iz obližnjeg sela te da se slikaju s nama! Interesantno mi je to bilo što su za svaku fotografiju koju sam napravio oni stalno zahvaljivali, iako sam slikao sa svojim aparatom i nažalost, vjerojatno je da oni te slike nikada neće dobiti.
To zaustavljanje vojske i policije pratilo nas je cijelim Pakistanom, a poslije smo saznali da su te kućice u stvari kontrolne točke koje u slučaju da vas otmu, da nestanete ili da se jednostavno izgubite, dosta olakšavaju vaše pronalaženje jer onda znaju kojim područjem ste prošli i lakše lociraju mjesto vašega nestanka te znaju gdje da vas traže.
Posebna pića i još posebnije benzinske stanice
Jako smo sporo napredovali kroz Pakistan jer su stalno bile nekakve prepreke na cestama – od pijeska, automobilskih nesreća, učestalih zaustavljanja policije koji stalno upisuju podatke.
Došli smo u situaciju da nismo imali više goriva ,a nigdje ni znaka, a kamoli benzinske stanice. Napokon smo naišli na neko selo kroz koje je prolazila naša cesta. Zaustavili smo se pored jednog dućana i pitali imaju li hladnog pića, a na naše iznenađenje prodavač je potvrdno odgovorio i donio veliku kutiju od stiropora u kojemu su bile bočice Coca-Cole i Fante s velikim kockama leda u toj kutiji. Odmah sam uzeo Coca-Colu, međutim, kad sam otvorio čep na samom vrhu grlića boce gdje je stajao čep ostao je veliki trag ruzine (op. hrđe) koja se osjećala dok sam pio Coca-Colu. Nakon prve popijene boce koje sam uzeo, uzimam Fantu jer mi je nekako taj osjećaj ruzine bolje pasao s Fantom nego s kolom.
Oko nas se skupilo jako puno djece. Zanimljive su bile dvije stari koje sam primijetio – sva djeca su u istim šlapama i nema žene ni djece, samo muškarci. Prodavač nas je ponudio nekim specijalitetom koji je prodavao u svom dućanu, a to je ličilo kakvoj životinji poput koze napunjenoj datuljama. Zahvalili smo se i odbili to probati uz laž da smo upravo jeli. Pitali smo ih ima li benzina na što su potvrdno odgovorili i pokazali nam benzinsku stanicu 4 m od nas. To je bio jedan razapeti šator ispred kojega su tri okvira s mrežom koja služe kao krevet i 20- ak velikih bačava ispred svega toga. Da stvar bude smješnija, u današnjem danu prošli smo pored 50-ak takvih mjesta i ni na kraju pameti nam nije bilo da su to benzinske stanice.
Pitao me prodavač goriva koliko mi treba benzina i naručio sam 25 litara. Donio je plastičnu kantu kroz koju se prozirala žarko crvena boja. Više puta sam ga pitao je li to benzin na što je on odgovarao: „ Yes yes, Petrol, Petrol.” Uzeo je veliki lijevak i na vrh njega je stavio nekakvu krpu govoreći: „Filter, filter”. Nakon svega, GS je upalio i vozili smo na to gorivo bez problema, što me izuzetno iznenadilo.
„Liva od srca” – NE i u Pakistanu
Punog rezervoara napustili smo to selo i krenuli dalje. Nakon nekog vremena s desne strane vidio sam ljude kako uz cestu na nekakvoj uzvisini obrađuju zemlju i mašu kao da nas pozdravljaju. Pristojno sam im uzvratio i počeo ja njima mahati sa svojom lijevom rukom jer mi je u desnoj gas. Taman sam promislio u sebi kako su ovi ljudi kao i u Iranu, stalno mašu i pozdravljaju”. Cesta je vodila sve bliže njihovom polju i kad sam im se približio, primijetio sam kako trojica jako brzo trče prema meni, nešto viču, u trku uzimaju kamenje i počnu nas gađati. Iznenadila me ta reakcija, ali i njihova brzina u haljinama i šlapama te kojom brzinom uzmu kamen s poda i brzo gađaju. Kasnije su mi objasnili da im nisam smio mahati lijevom rukom nego desnom. Lijeva ruka smatra se „šporkom” rukom i s njom se pere nakon velike nužde, a i kad se sjedi za stolom i jede, ta se ruka drži otraga, tako da ono naše kad se pozdravljamo „Evo, liva od srca” – ne vrijedi i za Pakistan.
Umalo nesreća
Odlučio sam da više nikome ne mašem, cesta se odjednom pretvorila u makadam i oko nas je svugdje bila pustinja, naišli smo na krda deva koja su prolazila tim područjem, vjerojatno divlje deve jer nisu imali nikakve samare, a ni ljudi nije bilo oko njih.
Nakon 20-ak km ponovno asfalt, ali naš kolega Labaš s milijunima kilometara vozeći desnom stranom zaboravio je da smo u Pakistanu i da se vozi lijevom stranom. Ušao je u nekakav blagi zavoj, ali naišao je autobus, cesta je bila jako uska i autobus se držao svoje lijeve trake, a Labaš „svoje” desne i umalo se dogodio sudar, ali je završilo izlijetanjem Labaša sa strane ceste s malim oštećenjima njegove Yamahe, no na sreću, njemu nije bilo ništa. Na sreću, motor je odmah upalio i pošto je padala noć, svi su nam savjetovali da ne spavamo na otvorenom, pa smo morali požuriti da pronađemo smještaj.
Kakav je to tek smještaj bio, nisam mogao ni u snu zamislit…
Piše: Željan Rakela
