Upravo sam se vratio s Nordkappa i počeo organizirati vjenčanje. Ivana i ja smo se vjenčali u 7 mjesecu 20-ak dana nakon povratka s Nordkappa. Ivana je većinu stvari organizirala. I vjenčanje je bilo predivno s velikim brojem mojih prijatelja, a većinom su došli motorima. Nakon vjenčanja krenuli smo na medeni mjesec, naravno s motorom. Moj prijatelj Nike koji je u to vrijeme vozio Vespu stalno se šalio da ima naljepnici Lihtenštajna i da je bio u državi gdje ja nisam i – eto razloga da posjetimo i tu državicu.
Bračno putovanje
Bračno putovanje je išlo naravno do Lihtenštajna, pa u Njemačku u posjet najlipšem dvorcu na svijetu – Neuschwanstein koji je dao napraviti kralj Ludwig. Naime, on je naslijedio krunu sa samo 18 godina nakon što je njegov otac umro 1864. godine. Mladi kralj je uskoro odlučio da ostvari svoje dječačke snove – da izgradi neke od najljepših dvoraca koje je svijet ikada vidio. Prva građevina koju je osmislio i izgradio bila je Herrenchiemsee, više kompleks zgrada nego dvorac, nakon toga je došla kraljevska palača Linderhof i na kraju Neuschwanstein.
Nakon dvorca smo se spustili do Milana, pa do Verone, tamo smo posjetili kuću i balkon Romea i Julije i onda uživali u Gardalandu. Nakon Gardalanda posjetili smo Veneciju i natrag u Split.
Dalmatinac nosi lančić oko vrata… ili ide na putovanje
Taman sam pomislio kako je dosta s putovanjima za ovu godinu, moj GS je bio star samo godinu i 4 mjeseca a pokazivao je već 74.000 prijeđenih km. Ali, putovanjima još nije bio kraj te godine, odmah nakon povratka s bračnog putovanja nazvao me Georg Hagmayer kojega sam upoznao 2005. na moto skupu u Umagu. Ponudio mi je Georg da odem na put s njim, njegovom curom Helgom i prijateljem Darkom Labašom, legendom hrvatskog moto avanturizma. Bilo mi je jako drago čuti tu ponudu koju nisam mogao odbiti, a moja supruga kao moje pravo „jidro” je to shvatila i složila se s tim da odem na put. Postojao je jedan problem, a to je novac, već sam se dosta istrošio na putovanju za Nordkapp, za vjenčanje, bračno putovanje i renoviranje stana.
Nikad nisam volio posuđivati novac, no ipak sam odlučio sam prodati zlatni lanac koji sam krvavo zaradio na vratima splitskih diskoteka.
Kad sam bio dječak svi moji prijatelji iz ulice imali su zlatne lančiće i ja sam dobio svoj za krizmu, ali je bio toliko tanak da mi je nakon prve večeri puknuo dok sam spavao. Na sebi je imao malo sidro, križić i srce. Vjerojatno je sidro zapelo za lancun i lančić je pukao, a sidro nisam nikada našao, možda ga je mater poslije usisala usisivačem. Tako da sam opet bio bez zlatnog lančića. Nakon toga sam rekao sebi da ću kad skupim novce kupiti pravi lanac i tako je i bilo. Imao sam lanac od 300 g koji sam prodao svom kumu Čuliću da bih mogao ići u Nepal.
Motorom do Himalaje
U Splitu postoji određeni broj ljudi koji idu na duga putovanja na dva kotača, međutim, koliko mi je poznato, nikada nitko do tada nije vozio sve do Kathmandua, glavnog grada Nepala. Kada sam odlučio otići tako daleko znao sam unaprijed kako će mnogi komentirati da mi svakako nisu sve „daske u glavi” jer motorom stići do Himalaje. No, po horoskopu sam pravi tvrdoglavi škorpion i kad nešto zamislim po pitanju putovanja motorom, onda nema te sile koja bi me odgovorila. Koliko god bio svjestan činjenice koliko truda, napora i novca moram uložiti.
Unatoč dobronamjernim savjetima nekih prijatelja koji su me uvjeravali da je putovanje do Himalaje na rubu razuma s obzirom na to da treba proći kroz zemlje kao što su Iran i Pakistan, zovu ceste ne mogu odoljeti. Meni je to gušt kao što je planinarima užitak penjati se na planine umjesto da zavaljeni u udobne stolice piju kavu na splitskoj Rivi. Naravno da rizici na cesti uvijek postoje, ali ako ti je život dosadan i monoton, onda malo riskiraj. Iskreno ću kazati, nisam tijekom svih ovih godina uspješno završio sva putovanja na motoru, ali sam na svom BMW R 1200 GS Adventure motociklu ipak došao do Nepala i tako održao obećanje dano samom sebi. Doduše, taj pothvat spada u jedan od najzahtjevnijih i svjestan sam da sam samo zahvaljujući sreći i Božjoj pomoći prošao „lišo” u nekim nimalo bezazlenim situacijama…
Krenulo je…
Nakon temeljitih priprema, što uključuje dobivanje viza i svih ostalih papira te 500 € samo cjepiva protiv bolesti kao što su trbušni tifus, bjesnoća, hepatitis c, kolera, žuta groznica, tetanus i tablete Larijam protiv malarije.
Ekipa za ovu avanturu bila je kako sam i gore naveo; Darko Labaš (50) iz Varaždina (na staroj Yamahi FJ 1100) te Austrijanac Georg Haglmayer (43) i njegova zaručnicom Helga (35) na BMW-u GS 1150 GS Adventure. Prema prvobitnom planu put je trebao trajati 37 dana s time da smo namjeravali voziti oko 25.000 km. Međutim, umjesto toga putovao sam 33 dana i napravio 12.463 km jer se u Nepalu dogodila uistinu nepredviđena situacija. Zbog općeg manjka benzina u toj siromašnoj državi i nesigurne situacije kroz Pakistan, morali smo motocikle poslati zrakoplovom u Istanbul i onda se odatle voziti do Austrije, odnosno Splita, no o tome poslije.
Turska policija
Ne treba posebno ni opisivati kako nam je bilo na početku – kroz sve smo države prošli bez mnogo muke i ušli smo u Tursku. U jednom danu smo odvozili cca 1000 km od Varaždina do Edirne u Turskoj. Sutradan smo krenuli rano ujutro i zaustavila nas je turska policija, točnije radar zbog prekoračenja brzine. Policajac je uredno napisao kaznu i nakon toga zamolio može li sjesti na motore kako bih se slikao na njima, što smo mu, naravno, dopustili. Kaznu, podrazumijeva se, nikada nismo platili i odmah da vas upozorim jako su rijetki oni koji su vozili motor kroz Tursku bez prekoračenja brzine, zato oprezno kroz Tursku.
Turski ugostitelji
Ceste kroz Tursku su bile jako dobre, pa se bez problema može raditi po 1000 km dnevno, goriva ima svugdje, a mi smo kroz Tursku spavali na razne načine, uglavnom nismo platili smještaj nigdje. Prvu večer u Turskoj smo spavali na jednoj planini visokoj nekakvih 2000 m gdje smo uz glavnu prometnicu naišli na jednu drvenu nadstrešnicu gdje se nekoć prodavao sladoled, bez vrata i prozora. Nismo dizali šatore, već smo legli u vreće za spavanje i grijali se viskijem. Jedva sam čekao jutro jer sam bio promrzao, a čim je sunce izašlo svi smo se grijali pola sata da dođemo sebi i dalje nastavili put prema Iranu. Sljedeću večer smo spavali blizu Ankara, prvo smo večerali platili večeru i zamolili gazdu restorana da tu u restoranu i prespavamo, na što je on bez problema pristao i to – besplatno.
Surovi Kurdistan
Prolazili smo kroz predio Kurdistana koji je skoro cijelo vrijeme bio na uzvisini višoj od 2000 m, asfalt je bio jako grub, pa ne daj Bože da padnete po tome, sve bi vam oderalo do kosti dok klizite po takvoj cesti. Osjećalo se siromaštvo, žene su prale robu u rijeci, male kućice bez fasada i mnogo stoke. U jednom trenutku se pojavila biblijska planina Ararat koja se spominje u Bibliji kao sveta planina na kojoj se navodno nasukala Noina arka nakon što se povuklo more. Dolazimo u grad Dogubayazit koji je posljednji grad prije iranske granice i tamo smo išli posjetiti predivan hram Ishak Pasha Sarayi koji je uistinu impresivan i svakom bih preporučio da ga pogleda.
Tamo smo ručali i krenuli prema iranskoj granici. Odmah na prilazu prije granice stotine švercera koji mijenjaju novac. Ako idete za Iran, preporučio bih da nosite dolare, naime, promijenio sam nekakvih 200$ i dobio milijune njihovih iranskih novaca.
Problemi na iranskoj granici
Ali su se ozbiljni problemi pojavili na iranskoj granici. Tamošnji policajci nas u početku uopće nisu htjeli pustiti preko granice jer su sumnjali kako su naše hrvatske putovnice lažne. Izgledalo je da se nisu nikada susreli s hrvatskim putovnicama. Sumnjičavo su nas odmjeravali onako prašnjave od puta i razmišljali što će učiniti. Georg i Helga kao vlasnici austrijskih putovnica nisu bili „pod povećalom”, ali su zato Labašu i meni na mješavini nekoliko jezika rekli da za Hrvatsku nikada u životu nisu čuli. Nas dvojica desetak smo sekundi ostali zbunjeni i onda se dosjetili rješenju – izvadili smo kartu svijeta i Irancima pokazali Hrvatsku. Tek onda su se malo odobrovoljili i počeli stalno ponavljati Hrvatistan, Hrvatistan.
Helga je dobila posebne upute kako se mora ponašati kroz Iran, a to znači da mora stalno nositi duge rukave i obavezno maramu na glavi kako bi pokrila kosu.
Kratko smo pričali s carinicima i nakon nekog vremena su napokon podigli rampu. Čak su nam mahali i poželjeli sretan put. Tako smo uspješno preskočili prvu od niza prepreka koje su nas čekale u ovom maratonu od Splita do Himalaja.
Što je motoristima milije – benzin ili voda?
Sljedeća nevolja koja nas je tada snašla bila je nestašica benzina jer su svi u Iranu mogli natočiti samo tri litre dnevno. S tom količinom, naravno, nismo mogli putovati, pa smo se nekako snašli i platili 500 američkih dolara samo za nabavku dozvole točenja 100 litara benzina. Dodatno smo platili gorivo i to po cijeni od 1,2 eura za 12 litara. U „prijevodu”, oko 9 kuna za 12 litara. E, samo da znate, voda je u Iranu pet puta skuplja od benzina.
Nakon velike zavrzlame na granici i kartica za dozvolu ulijevanja goriva pala je noć i našli smo kamp u jednom gradu odmah nakon granice. Kamp je izgledao ovako: imate stare krevete ispod stabla i to je to. Tu smo digli šatore i zamolili gazdu kampa da nam donese hranu. Nakon nekog vremena hrana je stigla, bile su to nekakve tortilje omotane, naravno, u novinskom papiru. Kad je gazda vidio kojom smo brzinom to sve pojeli, donio nam je jedan lonac pun kus-kusa, što je njima ostalo od večera. I da, i to smo pojeli.
Iran
U Iranu nešto drukčije… Jako dobre ceste, užitak vožnje, a goriva u izobilju i to jako jeftinog.
Taman kad sam se umislio kako je velik pothvat doći motorom u Iran vidio sam na cesti ispred sebe čovjeka na na bicikli s bisagama. Morao sam stati i snimiti što taj lik radi. Kaže da je iz Škotske i da je krenuo na put oko svijeta, kasnije nakon 7 godina sam saznao da je to jedan od vrhunskih biciklista koji je odradio velike stvari u biciklizmu, osvojio sve najviše vrhove i uspone te obišao cijeli svijet, a njegovo ime je Mark Beaumont.
Kroz Iran je bilo jako vruće, problem je bila voda koja bi se vrlo brzo zagrijala i bila poput juhe, ali snalazili smo se po raznim prodavaonicama uz cestu i kupovali flaširanu vodu.
Savjet: kroz Iran pijte samo flaširanu vodu ako mislite izbjeći proljeve i velike bolove u želucu.
Iran i gostoprimstvo – idu usporedo…
Navečer stižemo u Teheran, do tada za mene nikad viđene tolike gužve, sve puno automobila i to najviše njihove proizvodnje marke Pajkan. Interesantno je to što u Iranu su dozvoljeni samo motori do 200 cc i kad su Iranci vidjeli naše motore, nastupilo je potpuno ludilo. Svi su se vozili za nama i mahali nam, tako da se stvorila ogromna kolona motorista koji su vozili za nama kako bih na poželjeli dobrodošlicu i mogli vidjeti naše velike natovarene motore.
Tu večer je bio prvi dan ramazana, jedan gospodin na motoru nam se ponudio da nas odvede do hotela. Nakon sat vremena i vise od 10- ak hotela, nigdje nismo uspjeli naći mjesta, pa nas je taj gospodin pozvao kod sebe kući. Jako lipa gesta od čovika kojega smo prvi put vidjeli u životu. On nam je dao krov na glavom, tu smo se i tuširali, a još nam je napravio i večeru.
Ujutro smo se oprostili od našeg dragog domaćina u Teheranu i krenuli dalje prema Pakistanu.
Iranska posla: Muškarci daruju cvijeće – muškarcima
Zaustavili smo se na nekakvom odmaralištu da kupimo vodu i natočimo gorivo te smo sjeli da se malo odmorimo. U jednom trenutku meni je prišao jedan momak s lijepim buketom cvijeća zamotanim u nekakvom celofanu. Uljudno me pozdravio, nasmijao se i poklonio mi to cvijeće, malo sam bio zbunjen i rekao sam mu da to cvijeće pokloni Helgi, a ne meni. Nije htio primiti cvijeće natrag pokušavajući mi objasniti običaj da samo muškarac poklanja cvijeće muškarcu. Kao autentični svjetski putnik prilagodio sam se tom običaju, zahvalio i taj buket cvijeća pričvrstio na stražnji kufer.
Iran me ugodno iznenadio. Čuo sam svakakvih priča, ali put je bio više nego ugodan, ceste su dobre, a ljudi jako ljubazni.
Piše: Željan Rakela
