Ljetni periodi i godišnji odmori obično su dio godine kada malo češće posežemo za štivom u formi romana i opuštajući se na plaži ili u komforu svoga doma putujemo u neke druge prostore i vremena.
Potaknuti vlastitom potragom za nekim ljetnog, ali opet zanimljivim i kvalitetnim štivom naišli smo na roman mediteranskoga tipa, „Staklenko”, splitskog književnika Živka Jeličića, široj publici najpoznatijeg po scenariju za televizijsku emisiju „Buža”.
Slobodan Prosperov Novak Jeličića je nazvao najhermetičnijim hrvatskim prozaikom koji je koristeći metodu totalne deskripcije temeljito opisivao svijet promatran kroz oko građanskog intelektualca.
Staklenko
Jedan od takvih romana je i roman „Staklenko” koji nas je primarno privukao zbog mediteranskih mirisa i okusa klasične otočke svakodnevice i ljudi čiji život je vezan uz otok.
Temeljeći svoje promatranje čovjekova životnog puta isključivo na svijesti individualca, Jeličić je tražio smjer koji bi vodio izvan racionalizirane stvarnosti. U romanu Staklenko Jeličić započinje svoja zapažanja jasno kreirati u smjeru unutrašnjih drama pojedinog lika. Okrećući se bitnosti realističke tradicije romana s elementima struje svijesti uvodi čitatelja u carstvo unutrašnjeg monologa i psihoanalize.
Najšire gledano, roman Staklenko psihološka je studija o ljubomori, preljubu te kompliciranim odnosima između supružnika. Naziv Staklenko Jeličić je preuzeo iz Cervantesova Licencijata o staklenku, a zapravo karakterizira osobu u vječnom strahu od toga da je proziran te da svi koji ga okružuju znaju što misli i osjeća.
Staklenko, osim što je opsjednut strahom svoje transparentnosti prema ostatku svijeta, još je pri tome i introvertirani, neuračunljivi hipohondar u vječnoj sumnji u vjernost svoje žene.
Tijekom romana moguće je pratiti njegova različita stanja, strahove, analize, asocijacije i preokupacije, a sve to u kontrapunktu prostora otok/grad. Grad Zagreb Staklenkovo je svakidašnje prebivalište, no velik dio radnje romana odvija se na jednom dalmatinskom otoku na kojem Staklenko i njegova žena pokušavaju pronaći mir i posvetiti se sami sebi, svojim unutarnjim preokupacijama te vlastitom odnosu. Dalmatinski otočki svijet nastanjen je bizarnim likovima koji su, osim ponašanjem, zanimljivo okarakterizirani i svojim jezikom. Za razliku od intelektualističkih promišljanja glavnog lika te njegove žene slikarice, otočki ljudi su prepušteni, naoko, lagodnijem i površnijem stilu života, prepuštajući se uživanju i isključivo tjelesnim potrebama.
Zanimljiva priča smještena u otočku mediteransku idilu izdvojenu iz svakodnevne gradske vreve, o dva naizgled posve različita svijeta gledana kroz oči opsjednutog egocentrika na trenutke će vas zabaviti, a već u sljedećem momentu rastužiti. Ipak, ako izvučete deblji kraj po završetku čitanja romana, svakako ćete biti zadovoljni svojim klasičnim problemima, sve dok posesivno ne krenete razmišljati o mogućnostima drugih ljudi da čitaju vaše misli.
