Probudili smo se ujutro oko 6:00 po lokalnom vremenu, obavili jutarnju higijenu, navukli opremu, sjeli na motore i krenuli prema Bajkalu. Prije samog polaska ušli smo u obližnji dućan i kupili Fantu, Colu i sladoled na štapiću. Taj sladoled je bio interesantan, bio je zapakiran u celofanu na kojem je pisalo CCCP, znači može lako biti da je star i preko 20 godina još iz doba sovjetskog saveza. Upitao sam prodavačicu gdje piše rok trajanja, ona se nasmiješila sa zlatnim zubima objašnjavajući da je to ekstra kvalitetan sladoled i da on jednostavno nema roka trajanja.
Sladoled je bio ukusan i nisam imao nikakvih želučanih problema, što opravdava njene tvrdnju o ekstra kvaliteti.
Nagli prekid putovanja: sudar
Bez ikakve gužve u gradu kroz Kansk uhvatili smo se otvorene ceste, nakon par kilometara zaustavili smo se ispred željezničkog prijelaza jer je upravo prolazio dugi vlak koji vozi Transsibirskom željeznicom.
Nakon 100 kilometra nailazimo na jedan pravac van naseljenog mjesta i u mojoj traci naiđe veliki ruski kamion Kamaz okrenut haubom prema meni. Na prednjem velikom hladnjaku tog kamiona bila su dva znaka, znak obaveznog smjera u lijevo (znaci da ga zaobiđemo) i drugi znak radovi na cesti. Budući da je bio dug pravac i nije bilo nikoga iz suprotnog smjera, dao sam lijevi žmigavac i s nekih 80 km/h sam počeo obilaziti taj kamion. Odjednom je iza njega izletio automobil marke Toyota Carina, pokušavao sam se dati skroz lijevo ali frontalni sudar nije bilo moguće izbjeći. Prije samoga sudara podigao sam se na noge u cilju da prilikom udara u vozilo preletim preko njega kako bih uspio sačuvati tijelo od većih ozljeda kao na primjer direktnog udara u moju desnu nogu ili loma bedrenih kostiju o volan motora ili najgori scenarij da mi se u trbuh zabije volan motora. Uspio sam preletjeti preko vozila, ali sam pao van asfalta gdje su uz cestu bila kamenja veličine šake i na moju nesreću, baš sam lijevim koljenom udario o jedan takav kamen koji je osim što je bio velik i tvrd, bio i oštar. Taj kamen mi je odmah smrskao lijevu patelu u koljenu.
Što je meni ovo trebalo?
Nakon 8000 prevaljenih kilometara, oko 9 sati ujutro sam po tamošnjem vremenu usred Sibira, 682 km prije Irkutska povise Mongolije, ponovno teška prometna nesreća i prekid putovanja. Nisam se pokušavao ustati jer sam osjetio da mi nema čašice od koljena, a i prsti na lijevoj i desnoj nozi su mi trnuli što je bio znak da sam i njih slomio.
Prišao mi je Bubalo vidno ustrašen, odmah me pitao kako sam, a nakon par sekundi stigao je i vozač automobila koji se predstavio kao Vladimir Nikolajevič. Nikolajevič je odmah počeo s isprikama da me nije vidio, da je on inženjer na tom gradilištu, pa je zato autom izlazio iza kamiona itd.
Kroz glavu mi je prošao cijeli put, od konferencije za novinare, ispraćaja s Rive, stotine prijatelja koji su vjerovali u naš podvig i sada šok i nevjerica. Poslije 10 godina ponovno prometna s motorom i ponovno ležim polomljen na asfaltu 8.000 km od Splita gledam u vedro nebo i pitam se „Pa šta mi ovo sve triba?”.
Bubalo je sjeo do mene i upitao „Što ćemo sad?”, a ja sam mu odgovorio „Ništa, uzmi fotoaparat, kameru i snimi ovaj krš. ”
Dok me Bubalo polomljenog snimao na sibirskom asfaltu, pokušao me dobronamjerno utješiti riječima „Bitno je da je glava na ramenu.”. Nije me to baš utješilo jer sam vidio sve što slijedi dalje; jedna operacija, pa rehabilitacija, pa druga operacija pa opet rehabilitacija.
Međutim u takvim situacijama treba biti hladne glave, pokušati ostati pri svijesti te početi razmišljati o izvlačenju iz ove situacije.
Bolnica – iskustvo za sebe
Prvo je stigla prva pomoć u Uaz vojnom kombiju i doktor mi je dao injekciju u lijevo rame, stavili su me u nosila i ubacili u kombi, a za to vrijeme Bubalo je sve snimao. Prije nego su zatvorili vrata starog vojnog sanitetskog vozila vidio sam dva policijska terenca isto marke Uaz koji taman stižu, međutim, ja sam krenuo prema bolnici. Vozač Vladimir Nikolajevič je policiji odmah priznao vlastitu krivicu za nesreću, a mene su odveli u nekakvu ambulantu u obližnjem selu. Kroz prozore kombija vidio sam trokatnicu bez fasade, napravljenu od crvene cigle , a do nje je vodio makadamski put – to je bolnica.
Odveli su me u prostoriju za rendgen, tu je bila velika debela, brkata medicinska sestra koja me je namjestila za slikanje. Prije nego je otišla iz prostorije zamolio sam je da mi da kesu s olovom kako bih pokrio genitalije da ih zaštitim od zračenja, na to je sestra odmahnula rukom kazavši „Njet, to moderan aparat.”
Nakon toga je otišla u 2 prostorije dalje na sigurno i uključila „moderan aparat”, a sve dlake na tijelu su mi se naelektrizirale. Tu su mi utvrdili komplicirani prijelom patele lijevog koljena, ali su odustali od saniranja ozljeda uz opravdanje da to – ne mogu obaviti.
Stoga su me odlučili odvesti u vojnu bolnicu u gradu udaljenom 60 km. Trpio sam strahovite bolove jer su s UAZ-om vozili po rupama velikom brzinom. Valjda je vozač jurio 100 na sat. Zamolio sam medicinsku sestru u pratnji da mi da kakvu injekciju za bolove. Pokušavala mi je pomoći s injekcijama i ukupno me ubola 3 puta. Kako bolovi nisu prestajali, odlučila se za jednu dodatnu uz riječi „Ovo je specijalni vojni narkotik” i ubola me injekcijom. E, ta je djelovala – nisam uopće ništa osjećao , ali sam zato blijedo gledao mušice dok su mi sisale krv na nožnim prstima. Sve one rupe su nestale i imao sam osjećaj da se vozim autoputom u Mercedesu S klase. Prošlo je tako 20-ak minuta u tišini dok nisam trebao obaviti nuždu. Molim, naravno, opet sestru za gusku, no nema ni toga. Stali onda ljudi uz cestu vidno nervozni jer im stalno nešto kukam i gledaju unaokolo ima li koja boca da se pomokrim. Potraga je urodila plodom – došli su s nekakvom praznom kantom boje i ponudili za mokrenje. Kad tamo, kanta visoka oko 30 cm, ja u ležećem položaju i ne mogu nikako dosegnuti ni rub. Ništa, propalo, voze dalje. Stigli smo do grada gdje me primio mladić od 19 godina. Nisam shvatio je li doktor ili medicinski tehničar, ali mi je stavio barem 2 kg gipsa za koji sam prethodno morao dati pare da ga kupe u ljekarni, sašio prste, te oba stopala također obložio gipsom. Onda mi mladić kaže – morate u Krasnojarsk, 500 km odavde, ni mi ovo ne možemo operirati.
„A kako ću ovakav do tamo?!”, zarežao sam od ljutnje i očaja što me tretiraju kao krpu. S obje noge u gipsu i na rubu svijesti uspio sam ih pitati mogu li mi prodati štake. Njet, nema – bio je odgovor kojeg sam i očekivao. „Krasnojarsk” i „taxi” – bile su dvije riječi koje su spominjali. Dok sam se borio protiv nesvjestice, očajnički sam razmišljao kako transportirati motor i sebe iz te zabiti do nekog grada gdje ću moći nešto konkretno napraviti.
Ostao sam ležati na bolničkom krevetu u hodniku. Počeo sam se tresti od zime vjerojatno me počeo hvatati nekakav sok , kad u to trenutku ulazi Bubalo i četiri policajac. Odmah sam osjetio miris kapule i alkohola koji je bazdio iz Bubalovih usta dok mi se približio na 10 cm od glave da me pita kako se osjećam.
Pitao sam ga „Bubalo, pa jesi li ti to pijan?”, odgovorio mi je 100 % ozbiljan gledajući me ravno u oči „Morao sam , sjeli su me u auto, odveli do prve krčme jer su rekli da im je taman počela pauza, naručili mi marendu, popili smo par votki i napravili zapisnik. Prvo sam mislio da me vode u stanicu, sva sreća odveli su me u krčmu , ljudi su super kažu da nema baš puno stranaca tu i da ovdje zimi bude -45”. U to trenutku je stigao moj doktor i rekao mi „Neka te tvoj drug odvede na motoru do Krasnojarskog”. Nije bilo potrebe da mu objašnjavam kako ne mogu sjediti na motoru dok mi je lijeva noga u gipsu od kuka do stopala, a desna cijelo stopalo. Uzeo sam mobitel i nazvao Aleksandra Zigla koji je trebao ići s nama na put i objasnio mu što mi se dogodilo. On je odmah nazvao načelnika tog policijskog okruga koji je rekao policajcima, novim Bubalovim prijateljima, da prisile Nikolajeviča da mi osigura prijevoz do Krasnojarskog 500 km udaljenog od mjesta gdje sam nastradao.
Nikolajevič je uzeo taxi, vozili su me 7 sati do Krasnojarskog na zadnjem sjedištu. Taksist je također izgledao jako zanimljivo – prednja 4 zuba su mu bila normalna, a svi ostali su bili od bijelog zlata, na taksiju su bile zimske gume sa šarafima za led iako je bio 8. mjesec i nije bilo vrijeme snijega. Par puta sam bio u situaciji da padnem u nesvijest, pa su me polijevali hladnom vodom, dok je Bubalo na motoru vozio iza nas, što je bilo jako naporno jer smo se kretali užasno sporo zbog mojih bolova. Navečer smo stigli i spavali smo u stanu kod Nikolajeviča koji je inače iz Krasnojarskog. Tijekom vožnje do Krasnojarskog kontaktirao sam svoje prijatelje doktore Rakića, Dolića i Vukelića te im prenosio kao se trenutno osjećam. Sva trojica su mi rekla da iako je komplicirani prijelom da ga ne trebam hitno operirati te su mi savjetovali da izdržim bolove i kad dođem u Hrvatsku da se operiram.
Avanturistički povratak kući
Tako sam i napravio, nisam se htio operirati u Rusiji, pa da se ujutro probudim nakon operacije bez rožnice oka i jednog bubrega uz objašnjenje „Morali smo, bilo je nužno da vas spasimo ”. Šalim se, ali ujutro mi je Nikolajevič pomogao da kupimo kartu za zrakoplov do Moskve. Ujutro sam morao proći pregled na aerodromu, da mi doktor da svoje mišljenje jesam li sposoban za let do Moskve, sva sreća da mi je odobrio, nekakvim velikim paletarom su me digli i smjestili u avion. Sjedio sam preko tri mjesta jer radi gipsa nisam mogao savinuti nogu da normalno sjednem.
U jednom trenutku novi šok – avion se odjednom jako, jako zatresao i ja sam mislio da će se srušiti. Svi putnici su bili u šoku, odjednom se obratio pilot preko razglasa kazavši drhtavim glasom „Ispričavam se zbog neugodnost, prošli smo previše blizu drugog aviona”.
U desnom redu aviona nasuprot mene obratio mi se srednjovjekovni gospodin s blago telećim pogledom koji je mislim bio i blago pijan te mi je rekao „Ne boj se, jedino se ruski avioni nakon pada mogu popraviti i ponovno poletjeti” i namignuo mi u stilu kao da je sve je ok, nema razloga brinuti se. Kasnije sam saznao da je Rusija u 2012. god. imala najviše incidenata u svijetu avionskog prometa, čak u 22 avionske nesreće je poginulo vise od 500 ljudi. Većina nesreća se desila upravo u sibirskom dijelu Rusije.
U međuvremenu, Aleksandar Ziegel iz St. Petersburga telefonom je riješio da se moj skršeni BMW spremi u skladište policije. Dan kasnije je stigao kamion po njega i dovezao ga do Krasnojarska. Zahvaljujući baš Ziegelu, policajci su se prema nama super ponašali.
Kad sam nakon 5 sati u zraku sletio u Moskvu, dočekali su me naravno Dane Medanović i njegov ruski prijatelj Saša. Karta me stajala 1000 eura, ali drugačije nisam ni mogao putovati nego zrakoplovom. Bubalu sam prije odlaska iz Krasnojarskog dao još 1000 eura za prijevoz mog motora vlakom do Moskve. On je napravio veliki posao. Ostao je par dana u kući kod Nikolajeviča, sredio da se njegov motor i moj ukrcaju u vlak te ih je tako transportirao do Moskve. On je također išao vlakom do Moskve i tako osjetio i čari putovanja Transsibirskom željeznicom. Moj motor je bio smješten u skladištu Podravke u Moskvi.
Cijelo vrijeme sam s nogama u gipsu i bez štaka jer ih ni u zrakoplovnoj luci nema nigdje za kupiti… Otišao sam ovako polomljen i do bilježnika kako bih Ziegelu napravio punomoć da može poslati motor natrag u Hrvatsku. Prespavao sam u Moskvi i sutradan krenuo iz Moskve za Zagreb. Kada su napokon najavili moj let, Rusi su me do zrakoplova dovezli s nekim kamionom koji me uz pomoć vlastite rampe podigao do ulaznih vrata zrakoplova. Sjedio sam tako u avionu i trpio užasnu bol u koljenu budući da je patela smrskana. Stenjao sam onako utiho na sjedalu i stiskao zube ,a avion nikako da poleti.
Naime, ja sam ponovno sjedio preko 3 sjedala i tako zauzeo mjesto dvojici putnika, a oni su se bunili protiv toga. Nakon 20- tak minuta mi je ponuđeno mjesto u biznis klasi i tako je dogovoren kompromis, napokon smo poletjeli.
U Hrvatskoj – blaženo naše zdravstvo
Jedva sam čekao da sletim u Zagreb i otiđem na operaciju. No, bilo mi je ujedno izuzetno teško zbog neslavnog završetka putovanja oko svijeta. Naša avantura nije prekinuta radi loših cesta ili financija, nego zbog situacije koju nikako nisam mogao izbjeći. Strašno mi je žao jer nisam ni kriv za nesreću, ali što je, tu je. Viša sila… Unatoč svemu, znao sam što mi je činiti – najprije operirati nogu i osposobiti sebe, a onda motor.
Bio sam svjestan da sam razočarao i neke ljude koji su naše putovanje pratili preko interneta. Međutim, nikome na zemaljskoj kugli nije bilo više stalo nego meni da se ovo putovanje uspješno okonča. Ipak, sudbina je htjela da se nesreća dogodi baš u tom trenutku i na tom mjestu, pa nismo postali prvi Hrvati koji su na motoru obišli svijet. Sve fizičke, psihičke i financijske teškoće (račun mobitela 15.000 kn!) sam ipak stoički podnio znajući da se moram pomiriti i s nekim porazima. Naučio sam otprije kako su i porazi dio života, ali se uvijek treba podići iz prašine i krenuti dalje. U nove pobjede i uspjehe…
Bubalo me ugodno iznenadio. Bilo mu je ovo prvo putovanje, ali se ponio kao pravi profesionalac i izdržao moj žestoki tempo od 12 – 14 sati dnevno vožnje i znao se nositi u stresnim situacijama.
Kad sam opterećen svim tim mislima stigao u Zagreb, koljeno mi je bilo otečeno poput lubenice. Da nesreća bude veća, puklo je lijevo koljeno na nozi koja je prije 10 godina bila skoro potpuno uništena u prvoj prometnoj nesreći.
Kad sam stigao u bolnicu Dubrava, doktor je vidio konac s kojim su mi bila sašiveni prsti na nogama i nije mogao odoljeti da ne zove druge doktora s odjela da dođu vidjeti taj konac koji se – ne koristi već zadnjih 50 godina.
Epilog priče je sljedeći – doktor Rakić i Kostić iz bolnice Dubrava u Zagrebu su odlično obavili posao i noga mi je nakon dužeg oporavka opet u redu. Rehabilitacija je bila naporna i jako bolna, ali zahvaljujući terapeutu Ivanu Mandiću iz Splita uspio sam se oporaviti.
BMW R1200 GS Adventure je nakon puno mjeseci čekanja vraćen u Hrvatsku na način da sam morao sa žicama u koljenu sjesti u kombi sa svojim prijateljem Buljanom iz Zagreba i otići osobno po motor, napisati izvješće, ispričati se majci Rusiji što mi je isteklo njihovo osiguranje bez obzira na to što se motor nije vozio, morao sam platiti kaznu od 50 €.
Nakon 2 mjeseca GS je popravljen, pa sam s njime nastavio putovati po svijetu. Tuga zbog neuspjeha putovanja je u međuvremenu prošla, ali nesreću u Rusiji ipak nikada neću moći zaboraviti. Bio je to uistinu jedan od težih neuspjeha u mom životu. No, ipak nedovoljan da uništi moto karijeru.
Piše: Željan Rakela
Ne propustite pogledati video:
