Party na riječnom otoku uz Thompsonove pjesme bio je odličan, ali je sutradan valjalo nastaviti dalje. Planirali smo od Samare stići do Ekaterinburga gdje nas je čekao domaćin Čarli, inače još jedan Danin prijatelj. Prije samog polaska primijetio sam kako mi pušta ulje iz semeringa od kardana. Doduše, počelo je malo curiti još u Hrvatskoj, ali su me meštri uvjerili da to nije ništa. Hm, malo su pogriješili dijagnozu, pa sam sada usred Rusije s problemom jer su mi rekli kako na novi semering za motor treba čekati dva mjeseca, a ja sam morao krenuti na put.
Zašto jednostavno kad može komplicirano
Ovdje ima BMW servisa, ali samo za automobile i nijedan od njih ne radi motore. Ozbiljno sam se zabrinuo da mi ne crkne kardan. Od Samare do Ufe u Baškortostanu cesta je bila podnošljiva, ali smo se tada lijepo zeznuli pokušavši skratiti put do Ekaterinburga. Tamo gdje smo prolazili cesta je bila očajna. Zapravo je na nekim planinskim područjima Urala nije ni bilo. Umjesto po asfaltu, prolazili smo po betoniranom putu punom krupnog kamenja koje su prethodno izorali kamioni. Na kraju put nismo skratili nego još produljili prešavši ukupno 680 km.
Servisi motora rade nedjeljom i to kako
Kasno poslije podne smo se našli s Čarlijem koji je jedan od vlasnika građevinske tvrtke u Sibiru. Odmah sam mu objasnio problem sa semeringom. On je reagirao ekspresno i odveo nas u jako veliki BMW servis koji uz automobile servisira i motore.
Iako je nedjelja, u tom servisu je normalno radno vrijeme bilo do 21 sat. No, kada smo ih zamolili da nam pogledaju kardane, 4 meštra i žena koja radi u kafiću u sklopu centra, su radili sve do 23.30. Bili su izrazito susretljivi – na kraju nam nisu naplatili ni piće ni ruke već samo ulje 20 eura. Kad sam im pokušao dati napojnicu, nisu je uopće htjeli uzeti nego su rekli kako im je čast da su nam pomogli.
– To je sve dio našeg posla, sretan vam put! – rekli su na oproštaju. Na kraju smo odbacili Čarlija do njegove kuće na kraju grada i otišli na spavanje.
Kvart čuva motore
Spavali smo u kvartu koji je poznat po čestim obračunima vojske i policije s mafijom. Unatoč lošem glasu kvarta, motori su stajali vani nakrcani opremom i ujutro ništa nije nedostajalo.
Kvartovska ekipa nam je cijelu noć čuvala motore, slikali su se ujutro s nama i za divno čudo nisu htjeli ništa naplatiti. Obilazak grada smo počeli posjetom gradilištu gdje rade Čarli, Miša, njegov partner i Maša, tesarica iz Bosne. Inače oni su večer prije izašli iz svojih kreveta da bi ih ustupili nama, a oni su spavali na podu u dnevnom boravku. Doznali smo kako na toj baušteli ima dosta ljudi iz prostora bivše Jugoslavije, a plaće su oko 1000 eura.
Ekaterinburg
Ekaterinburg je grad s 1,3 milijuna stanovnika, smješten u istočnom podnožju planinskog lanca Ural. Od Moskve je udaljen 1700 km i upravno je središte Sverdlovske oblasti. Utemeljili su ga 1723. godine Vasilij Tatiščev i Nijemac Georg Wilhelm Henning (1676. – 1750.), a ime je dobio po ruskoj kraljici Katarini I. (1684. – 1727.), odnosno Svetoj Katarini, zaštitnici rudara. Nalazi se na rijeci Isset, oko 40 km istočno od zamišljene linije koja dijeli Europu od Azije. Ekaterinburg je poznat po tome što je u njegovoj okolici rođen Boris Jeljcin, prvi predsjednik post-sovjetske Rusije. No, za ovaj se grad vezuje još jedna tužna priča iz povijesti jer su tijekom građanskog rata, u noći između 16. i 17. srpnja 1918., boljševici ubili posljednjeg ruskog cara Nikolaj Romanov II. i njegovu obitelj. Carska obitelj je pobijena u podrumu kuće Ipatjev koja se tu nalazila do 1977. godine. Tada je na istom mjestu sagrađena katedrala Svih svetih, poznatija po imenu Katedrala u krvi. Ona je sada najpoznatija građevina u Ekaterinburgu, gradu koji se od 1924. do 1991. godine zvao Sverdlovsk, po sovjetskom revolucionaru i političaru Jakovu Sverdlovu.
Oko podne je Čarli na telefon zvao svog poznanika, nekog Zvonka iz Splita koji također tamo radi i ima veliku tvrtku. No, Zvonko nije pokazao želju da nas vidi, pa nas je Čarli vodio na ručak. Žao nam je, eto, da nismo vidjeli tog našeg sugrađanina ili možda navratili u kakav „hrvatski” restoran, ali što je, tu je.
Hotel s pet kaktusa
Iz Ekaterinburga smo prema Omsku krenuli tek oko 14 sati nakon što smo se dobro naspavali. Ceste su loše i prolazi kroz sela što nas je dodatno usporavalo. Kamiona ima na tisuće, dok osobnih automobila skoro i da nema. Svi u pravilu voze do sumraka i onda bježe s ceste u gostionice na spavanje. Tako smo napravili i mi stigavši na cilj oko 8 sati navečer. Smještaj nam je kao u hotelu s „pet kaktusa”. Cijena je skuplja ako želite spavati sami u šesterokrevetnoj sobi, a naravno jeftinija ako je želite podijeliti s drugim nepoznatim osobama. Mi spavamo u ovoj jeftinijoj varijanti sa zajedničkim WC-om i tušom s još dvojicom kamiondžija. Jedan je Rus, drugi Turčin i oba zaudaraju po znoju. Ovaj do mene hrče kao medvjed, ne mogu vjerovati kako jako. U početku sam čak mislio da glumi…
Natjecanje s vremenskim zonama
Kad smo ujutro krenuli iz Omska, planirali smo proći 700 km. To nije nikakav problem u zemljama s normalnim cestama, ali je gotovo pa nemoguća misija u Rusiji. Putovi su im na ovom području uistinu neopisivo loši – asfalta praktički nema i rupe su posvuda, što ništa nije čudno s obzirom na ovoliki broj kamiona. Stisnuli smo zube koliko smo mogli i probijali se prema Novosibirsku. Bili smo toliko sinkronizirani da kad bi jedan od nas stao da obavi nuždu, odmah je i drugi morao napraviti isto da se iskoristi pauza kako ne bi ponovno morali stajati.
Nismo smjeli gubiti vrijeme jer vrijeme nije bilo na našoj strani, svaki dan smo bili u drugoj vremenskoj zoni, tako da se svaki dan sat micao jedan sat unaprijed i dan je bio sve kraći. Sibir je jednoličan i velik, a Rusija ima čak 9 vremenskih zona, tako kad je u St. Peterburgu 12 h, u Vladivostoku je cca 21 h.
Tko je rekao nešto protiv kamiondžija? Ovakav je njihov bonton u Rusiji
Negdje na drugoj polovici puta sam ostao bez goriva jer benzinske stanice nisu baš česta pojava. Srećom, Bubalo je imao još goriva, pa je otišao naprijed napuniti kantu benzina na sljedećoj benzinskoj. Vratio se nakon pola sata, a meni su, dok sam ga čekao uz cestu, stajali razni vozači kamiona. Pokazali su se vrlo ljubaznima – neki su nudili hranu i piće, drugi su htjeli ukrcati i mene i motor i odvesti gdje treba. Zahvalio sam se svima i promislio kako dobrih ljudi svuda ima. Nas dva smo vozili junačkih 12 sati i prevalili 980 km, što je više od planiranog. Zaustavili smo se 190 km ispred Novosibirska, a zbrajanjem ukupnih kilometara od Splita dovde, došli smo do brojke 6660.
Ruski način: Dimljeno meso iz poda? Može, hvala.
Kad je svanulo, sjeli smo na naše GS-ove i zaputili se prema Novosibirsku. Tih 190 km nije predstavljalo problem i stvarno smo lako došli do odredišta. Vozeći se ulicama, ugledali smo tri babuške koje prodaju cvijeće, pa smo parkirali u njihovoj blizini i zamolili ih da pripaze na motore. Novosibirsk je s 1,3 milijuna stanovnika treći grad po veličini u zemlji iza Moskve i Sankt Petersburga, ali je najveći u Sibiru. Osnovan je 1893. kao Novonikolajevsk i predstavlja administrativni centar Novosibirske oblasti i Sibirskog saveznog okruga. U njemu nema ničeg posebnog za vidjeti, stoga smo brzo nastavili putovanje prema Krasnojarsku.
Pobjegli smo tmurnim oblacima, ali su Bubalu nakon samo pola sata vožnje zamirisali ražnjići u obližnjoj krčmi. Čim sam vidio u retrovizoru kako mi daje znakove trljajući se po trbuhu, znao sam da je gladan. Baš kao i ja. Stali smo naravno i pojeli ražnjiće koji se peku ispod zemlje u nekakvoj velikoj cijevi koja je vertikalno ukopana u zemlju, a na vrhu se nalazi željezni poklopac. Ražnjići su pečeni i dimljeni istovremeno, što nam se jako svidjelo.
Na izlasku iz gostionice gledam opet crne oblačine, ali Bubalo hoće sladoled, pa mu se rado pridružujem jer „nije teško žabu u vodu natjerat”. I onda naravno – čim smo sjeli na motore i htjeli pobjeći kiši, počeo je prolom oblaka. Stali smo zato na prvoj autobusnoj stanici u nekom selu, ali smo već bili mokri do kože. Kad se vrijeme smirilo, krenuli smo dalje. Vožnja je opet trajala samo pola sata budući da sam u retrovizoru vidio Bubala kako nešto maše. Probila mu se guma, ali smo štetu sanirali sprejem i ukupno tog dana prešli 640 km.
U prenoćištu uz cestu imena „Tri medvjeda” upoznali smo Amerikanca iz Washingtona Jima Balza. Čovjek ima 65 godina, ali ga to nije smetalo da krene na petomjesečni put motorom po svijetu. Kretao se u suprotnom pravcu od nas – iz Japana prema Maroku. Dao nam je adresu dobrog mjesta za spavanje u Mongoliji, te nas upozorio na opasnu dionicu puta između Čite i Habarovska. Ne trebam posebno isticati s kojim motorom Balz putuje. Odgovor znate i sami – s BMW-om GS.
Naknadno smo saznali da Jim, nažalost, nije završio putovanje do kraja, jer ga je ugrizao pauk dok je još bio u Mongoliji i dobio je upalu mozga zbog čega je hitno bio transportiran u Ameriku. Prije nego sam utonuo u san, napisao sam u malu knjižicu – svladano 7240 km.
Ujutro smo trebali riješiti i Bubalov problem koji je još uvijek bio unutar zadnje gume. Mi jesmo zakrpali gumu i ona nije dušila, ali komad metala koji ju je probio ostao je unutar gume i cijelo vrijeme tukao unutar felge kako se kolo okretalo. Na samom izlasku iz grada uz cestu naišli smo na vulkanizersku radnju koja uglavnom mijenja gume na kamionima, ali nije im bio problem skinuti gumu s Bubalovog GSA, napokon izvaditi taj komad metala i dodatno zalijepiti rusku „lepenku”.
Napokon smo mogli u miru nastaviti dalje, ali ne zadugo jer je pala noć. Bilo nam je teško voziti na cesti s puno rupa, pogotovo jer se po mraku i magli jedva vidi. U jednom smo trenutku čuli neku buku iznad nas. Nikoga nije bilo na cesti osim nas i guste šume oko nas. Buka je bila sve jača i jača i jako brzo se kretala prema nama. Buka je sličila nekom rolanju vozila na velikim gumama, pa još 100 puta jača. Odjednom se čula jaka eksplozija, toliko jaka da smo oglušili na moment. Nismo usporavali od straha smo držali pun gas. Nakon eksplozije s desne strane u daljini u šumi su se upalili silni reflektori i tada smo shvatili to je bio borbeni avion ruske vojske, a ono daleko u šumi s naše desne strane je vjerojatno bio vojni aerodrom. Bili smo te večeri izuzetno umorni i napredovali dalje, sve dok nismo stigli do grada Kanska u oblasti Novosibirsk. Uz sve poteškoće, uspjeli smo napraviti 680 km i povećati ukupni broj kilometara na 7920, daleko od našeg rodnog Splita.
Ostalo nam je još nekakvih 2 dana vožnje ili 1000 km do ulaska u Mongoliju.
Piše: Željan Rakela
