Kada smo stigli u Moskvu naš domaćin Saša odveo nas je do garaže gdje smo parkirali motore i otišli do Sašinog stana gdje smo se osvježili. S Bubalom i sa mnom u stanu bili su još nas domaćin Saša i moj prijatelj Dane. Navečer smo uz votku i viski razmijenili iskustva i razradili rutu kroz Sibir do Vladivostoka odnosno do Japana.
Ujutro, čim sam se probudio, kontaktirao sam svog prijatelja iz St. Petersburga, Aleksndra Sašu Zigela koji je umirovljeni vojnik ruske vojske, a kojeg sam ranije upoznao kada je motorom stigao u Split. On nam se trebao pridružiti na putovanju iz Moskve do Vladivostoka. Kad sam ga dobio na telefon kaže mi Zigel – Ne mogu s vama do Vladivostoka, upravo sam se probudio nakon operacije slijepog crijeva i barem mjesec dana neću moći na motor… Nije mi se svidio takav razvoj događaja jer smo očekivali kako će s njim u društvu biti lakše putovati do Vladivostoka. Tako smo, eto, ostali bez najavljene pratnje, ali nismo sumnjali da i bez njega možemo proći tu tešku dionicu.
Ruski bajkeri – u klub besplatno ulazite motorom ili – plaćate!
Tog dana smo se uvjerili da je Moskva predivna. Grad koji s okolicom ima čak 20 milijuna stanovnika je jako čist i pun parkova. Fascinirali su nas i ogromni neboderi, brojni spomenici, ali i bezbrojni svjetleći plakati, odnosno jumbo plazma ekrani. Nakon što smo cijeli dan šetali po metropoli Ruske federacije, nisam uvečer odolio da ne posjetim veliki club-house najpoznatijeg tamošnjeg kluba MC Night Wolves, osnovanog 1989. godine. Noćni Vukovi je prvi službeni ruski bajkerski klub, a broj članova im je tada prelazio 1000. Kod njih je sve u velikom stilu – lokal je ogroman i u njega se ulazi na motoru!
Interesantno je bilo da plaćate ulaznicu ulazite li pješke u taj veliki club House, a ako dolazite motorom, ulaz je besplatan i u dvorište lokala ulazite s motorom.
Uređenje je fascinantno kao da se nalazite u filmu Mad Maxa, velika bina, zip line s kojim se spuštate u bazen, unutar lokala na podu gazite po staklenom podu a ispod vas se nalazi ogromna bomba ili raketa u presjeku. Snimanje nije dozvoljeno, tako da smo uživali u tom ambijentu bez snimanja.
Mega Moskva
Moskva je toliko velika i vrijedna razgledavanja da smo ostali još jedan dan i obišli znamenitosti. Vozili smo se u metrou, jeli u japanskom restoranu, kupili šubare i ostale suvenire. Naravno, nismo propustili posjet Crvenom trgu, ali i grobu Vladimira Iljiča Lenjina. Šteta bi bila da smo u Aleksandrovskom parku propustili vidjeti „grob neznanog junaka” kojeg Rusi jednostavno zovu Vječni plamen. Kraj Vječnog plamena svakodnevno, neovisno o vremenu, od 8 do 20 sati stoji počasna straža. Na njoj se svakog sata mijenjaju gardisti elitne predsjedničke pukovnije, što je posebna atrakcija za brojne turiste.
Na Crvenom trgu naišli smo na interesantne suvenire, a to su bile jako dobre kopije eura i dolara, pa nismo odoljeli i kupili smo 50.000 € i 30.000 $, nek’ se nađe.
Osobni rekordi: uvijek izazov
Idućeg dana završilo se naše ugodno druženje s Nogolicom i Orduljem. Odvjetnik se polako uputio motorom natrag prema Hrvatskoj, dok je Ordulj točno u 8 sati krenuo u ostvarenje još jednog osobnog rekorda. Na svom je Kawasakiju ZZR 1400 od Moskve do Splita namjeravao voziti za samo 24 sata. Nisam vjerovao da je to moguće, nije stvar u tome da se radi o udaljenosti od 3000 km, već o cestama koje nisu europski autoputovi, pa sam predvidio da će uspjeh biti ako stigne i u 36 sati. Ordulj je, međutim, bio bolji od mojih prognoza – do Splita je bez odmora i spavanja stigao za 33 sata, što je podvig vrijedan divljenja.
Bubala i mene čekao je put do Samare, udaljene oko 1200 km od Moskve. To je duplo veća dionica od predviđene, a ceste na njoj nisu baš dobre, pa smo znali da će biti teško. No, zbog malo dužeg boravka u Moskvi odlučili smo krenuti dalje malo žešćim tempom uz ranija buđenja i vožnju sve do noći. Prala nas je kiša cijelim putem, a cesta je bila iznenađujuće klizava. Jedino logično objašnjenje za to je činjenica da njome prolazi na stotine starih kamiona, pa im vrlo vjerojatno curi ulje. Zato nam se činilo kao da vozimo po ledu, što nije nimalo ugodno. Uostalom, 2007. je baš zbog skliskog kolnika na ovoj dionici pao Danin prijatelj Koma.
Asfalt je, osim toga, puno utaban i pun kolotraža po sredini trake, pa se na nekim dijelovima ceste uzdiže čak i do 50 cm. To je vrlo opasno jer može motor lako izbaciti u drugu traku. Mučili smo se tako cijelog dana sve dok nije pao mrkli mrak. U ponoć i pol smo ipak stali u mjestu Gorodišče u regiji Rjazan. Prošli smo 800 km umjesto planiranih 1200, ali dalje naprosto nije išlo zbog umora, slabe vidljivosti i pljuska. Usto smo se i smrzli budući da je bilo samo 8 stupnjeva. Ostali smo, stoga, spavati u jednoj gostionici.
Sibirska pravila
Inače, nepisano pravilo kad putujete kroz Sibir je da vozite danju, a predvečer tražite gostionice, to su mjesta gdje možete ručati, otuširati se, spavati i platiti čuvani parking. Morate paziti da gostionicu počnete tražiti već predvečer da vam se ne dogodi što i nama. Pošto smo kasno došli, nije više bilo mjesta, pa nam je zaštitar koji tu radi iznajmio svoju malu prostoriju koja je bila zapravo sprema za metle i radnu odjeću budući da su sve sobe već bile zauzete. Taj smo luksuz platili 40 kn po glavi, dok smo „ohrani” (zaštitaru) za čuvanje motora dali još po 8 kuna. Dobili smo, naime, ranije informaciju kako na ovom području sve kradu, pa nismo htjeli riskirati nego smo unajmili čuvare. U prostoriji se nalazio samo jedan mali kauč za spavanje i to za jednu osobu tako da smo Bubalo i ja bili primorani spavati „na nož” kako su nam Rusi objasnili, tj. na bok.
Prije spavanja sam ukratko izračunao – prošli smo 3980 km, što je dobar rezultat, ali ipak večeras nismo stigli u Samaru gdje nas čekaju Aleksandar, Dane i naši novi domaćini.
U Samari zabava, zabava i kupanje u Volgi
Od Gorodišča do Samare smo vozili točno 500 km. Od ljeta u Rusiji očito ništa – padala je jaka kiša, a temperature su bile oko 14 stupnjeva. Samara je grad s 1,1 milijun stanovnika, a po njoj je naziv dobila i popularna Lada. Stigli smo na adresu naših prijatelja oko 14 h, a naši prijatelji su se tek probudili i bili jako mamurni. Razlog je to što su Dane, Aleksandar Bogatkin i još dva Rusa sinoć organizirali party povodom našeg dolaska, ali iako mi nismo stigli, to ih nije poremetilo da se dobro zabave i napiju. Oko 16 h došli su sebi, obukli se, sjeli na motore i odveli nas na otok na rijeci Volgi gdje nas je nanovo čekao party oko 30 km izvan grada. Na putu prema otoku stali su na nekakvu tržnicu gdje su napravili nabavu i krenuli smo dalje do jedne ledine blizu rijeke. Ostavili smo motore na toj ledini gdje je čuvani parking i malim se gliserom odvezli na obližnji riječni otok. Za Bubala i mene spremili su roštilj, kao i pun lonac riječnih rakova. Cijelu večer smo jeli i nazdravljali votkom. Novost za mene i Bubala je bila što se poslije svake popijene votke jede zeleni krastavac, kada je nestalo zelenih krastavaca, jedemo kiseliš od krastavaca i paprike.
Alkohol iz bolnice zvan votka
Popili smo jako puno. U početku mi je votka mirisala na alkohol iz bolnice, ali poslije je bila jako dobra i u jednom trenutku se desilo nešto što nisam naprosto mogao povjerovati svojim ušima. Naš Rus, Saša iz Moskve, je odjednom digao obje ruke i počeo pjevati Thompsonovu pjesmu „Crne noći, bijeli putevi, mene vode žive u meni…” jednostavno sam mislio da mi se priviđa, uzeo sam kameru i snimio ga. Nakon par minuta nazvao sam Radio Dalmaciju i javio mi se Joško Bonači rekavši mi – Rakela, nije ti danas javljanje nego za 3 dana. Ja sam mu na to rekao – Molim te, ovo moraš pustiti u eter. Nalazim se u Sibiru na rijeci Volgi i naišao sam na Rusa koji pjeva Thompsonovu pjesmu i naravno, Saša je to odmah otpjevao u eter Radio Dalmacije.
Pjesma spaja Ruse i Hrvate
Poslije sam shvatio da Saša osim Thompsonove pjesme zna još i onu „Moje je srce violina, što ga diraš kad ne znam da sviraš… ” Stvarno smo se dobro zabavili, a na kraju su Bubala i mene Rusi odveli na spavanje, dok su oni nastavili dalje do jutra. Ujutro nikako nismo mogli doći sebi tako da se Bubalo odlučio okupati u hladnoj Volgi i odmah se resetirao, samo što je poslije ležao na suncu 20-ak minuta da se ugrije jer su mu se kosti sledile. Opet je mali gliser došao po nas, doveo nas do naših motora, a mi smo spakirali stvari i krenuli dalje prema Japanu, odnosno prema Mongoliji kroz surovi Sibir.
A kako Saša pjeva i ima li nade za njega, pogledajte u videu:
VIDEO
Piše: Željan Rakela