Čini se kako je magaraca sve manje na području gdje su nekoć bili gotovo jedina životinjska snaga, primjerice na tlu Dalmacije i Hercegovine, pa i na području šireg Mediterana. Poznato je kako je magarca – plemenitu, poslušnu, izdržljivu i iznad svega pametnu životinju – svatko koristio koliko god je mogao, zlostavljao, zlorabio. Zapravo, magarac je poznat i kao biblijska ‘sveta životinja’ najzlorabljenija i najiskorištenija domaća životinja koju su seljaci ne tako davno nazivali svojim domaćim blagom. Mnoge obitelji su magarca koristili ne samo u izvlačenju teškog tereta iz nepristupačnih predjela, nego i kao zapregu, a ponegdje i u oranju. Čak su ga tjerali i u opasna minska polja te je svugdje, kažu, odradio svoj dio posla, čak i u ratovima kada bi ga vojske koristile u dopremanju oružja.
Poznato je kako u Hercegovini i Dalmaciji, posebice na otocima i Zagori, dakako i u Istri, gotovo svako kućanstvo držalo magarca. Prema neslužbenim podacima u Hrvatskoj sada ima oko 2 500 magaraca koji su zaštićena životinjska vrsta, i tek pokoja farma u Dalmaciji – na Trpnju, u Šestanovcu, kod Zadra… Inače, dalmatinski magarac je zaštićeni znak cijele regije pa ga je potrebno više pokazivati svijetu, posebice tijekom turističke sezone, i nikako ga toliko teretiti kao što su činili preci sadašnjih potomaka. Dobro upućeni ističu kako je mlijeko magarice iznimno zdravo i ljekovito, dakako, i skupo (400 – 500 kuna litra). Naime, utvrđeno je kako je mlijeko magarice, s obzirom na sastav, djeluje na suhu kožu i bore te da sprječava starenje. Upućeni kažu kako magarica tijekom dana može dati tek pola ili decilitar mlijeka. No zapisano je kako su za karakteristike toga mlijeka znali i Kleopatra, Hipokrat, poslije i francuske dame iz visokog društva.
Dokazano je kako uzgoj magaraca ima određene prednosti u odnosno na ine domaće životinje – riječ je o iznimno sposobnim i izdržljivim životinjama koje se mogu brzo prilagoditi i najtežim, čak i ekstremnim uvjetima življenja. I naposljetku magarci trebaju toliko pozornosti i njege, uostalom kao i ine domaće životinje, a ne iziskuju velika ulaganja, te su pogodni za transport. S obzirom na temperament i druželjubivost, magarci su itekako pogodni i za seoski turizam.
Prema ocjeni mnogih, dalmatinsko-istarski magarac je simbol ustrajnosti i izdržljivosti te predstavlja raritet u domaćem životinjskom svijetu. Iako su magarci zaštićeni u Hrvatskoj, čini se kako izumiru. Na cijelom istarskom području ih je nešto više od dvjesto i pedeset, ali nije poznato koliko ih točno ima u cijeloj Dalmaciji. Baš na tom prostoru magarac danas sve više gubi svoju važnost kakvu je nekoć imao zahvaljujući modernoj prometnoj tehnologiji, poljodjelskoj mehanizaciji i suvremenim prometnicama koje zahtijevaju i moderna prometna sredstva. Naime, magarac je u mnogim sredinama toga podneblja ipak ostao prepoznatljiv po oglašavanju, ali i na fotografijama i razglednicama s domaćinima ili turistima, i kao uspomena na živi turistički suvenir. Tamo gdje su ga likovni slikali i kiparili oblikovali kao skulpture, vjerojatno će više ostati u memoriji onih koji su ga najviše koristili. Inače, magarac je odigrao itekako značajnu ulogu u ruralnom životu ljudi otoka, priobalja i Dalmatinske zagore, dakako i cijele Istre. No, magarac je, primjerice, u Dalmaciji i Istri te u inim mediteranskim zemljama oduvijek bio prepoznatljiv turistima i svojim izgledom, ali i po svojim nadimcima – kao ‘tovar’, ‘kenjac’, ‘živinče’, ‘sivac’. Ljudi ga tog podneblja od milja zovu i ‘magare’, ‘dugouško’…, dok se u jednom selu Zagore i sada čuju prigodni stihovi o toj simpatičnoj životinji: „Udat ću se majko u Katune, di no ore magare i june!“ Ne znači li i to da je svako kućanstvo u tom kraju imalo magarca prije moto-kultivatora, freza, traktora, koji je bio neraskidivi dio tamošnjih težaka?
No čovjeku težaku magarac je svojim glasanjem, njakanjem oduvijek najavljivao podne, budio ga i u zoru poput pijetlova, a tijekom mrkle noći bi ga dovodio i do željenog cilja uglavnom u zajedničkim putovanjima. No koliko je magarac težacima u bivšoj Poljičkoj kneževini koristio, svjedoči tek podatak, tek zapisani trag: „…Čoviku težaku magare je bila velika izmina i olakšanje trudbeniku“ (Poljički zbornik, 1978.). A danas se putnik namjernik rijetko gdje može susresti s magarcima, tim dragim sivcima, kao nekoć (u cijeloj Dalmaciji, Istri, Primorju, Hercegovini, Crnoj Gori…). A baš u tim sredinama, gdje je oduvijek bilo malo ili nimalo prohodnih prometnica, i gdje se moralo hodati kroz dalmatinsko-hercegovačko krš, bespuće, preko kamenja, uskim kozjim stazicama, magarac je bio najpogodnija i najizdržljivija domaća životinja, strpljivi i osvjedočeni čovjekov prijatelj, dakako noseći teški teret na sebi, prenoseći ga na leđima, primjerice u Zagori, u priobalju, na otocima…
Tekst i foto: Nedjeljko Musulin
