Vratimo se na trenutak u školske klupe. Pred nama se nalaze velikani koji su obilježili hrvatski jezik i samim time hrvatsku povijest – Hanibal Lucić, Petar Hektorović i Marin Držić. Koliko su vam poznata ova imena? Možete li nabrojiti neka njihova djela? Znate li možda nešto o njima što se ne može pronaći u mnogobrojnim priručnicima o književnosti koji su nam na raspolaganju? Unatoč svemu tome, samo su rijetki uspjeli pronaći put kroz more podataka i prepoznati njihovu istinsku vrijednost. Pa krenimo.
Hanibal Lucić uvelike je lirski pridonio hrvatskoj renesansi i to pod utjecajem petrarkističke škole i stihova starijih Dubrovčana. Iako bismo mogli reći da je bio nježna duša, nije se ustručavao stihovima detaljno iscrtati tijelo žene. Izvrstan je primjer ovoga njegova pjesma o vili koja započinje poznatim stihovima Jur nijedna na svit vila. Gotovo da i sami možemo pratiti njegov pogled koji prelazi s jednog dijela ženskoga tijela na drugi – koža, kosa, oči, obrve, usne… Nije baš vaš tipični platonistički ideal ljepote, zar ne?
Lucić je, kao i mnogi, veliku važnost pridavao tadašnjem Dubrovniku kojemu je i posvetio svoju dramu Robinja. Riječ je o romantičnoj drami, još jednoj u nizu. Hajd’mo se tu zaustaviti.
Petra Hektorovića, s druge strane, mogli bismo u neku ruku opisati kao nomada. U mladosti je bio svjedok pučke bune što je ostavilo duboki trag na njegovu psihu. Tražio je tako, prema riječima S. P. Novaka, izgubljeno zlatno doba. Naslov njegovog najpoznatijeg djela, Ribanje i ribarsko prigovaranje, pomalo nas navodi na krivi trag. Naime, namjera mu je bila posjet Nečujmu na Šolti, točnije obitavalištu Marka Marulića, a ne puko ribarenje. Novak dalje navodi u svom djelu Povijest hrvatske književnosti (svezak I.) da je „Hektorovićevo ribanje i njegov plov onomu koji je svoju pionirsku Juditu usporedio s lađom, bio (…) jedan od najizravnijih simboličnih iskaza uzajamnog poštovanja između hrvatskih renesansnih književnika.“ No, iznad svega, Hektorović je posebno poštovanje gajio prema individualizmu i pravdi u zavičaju. „Zbog toga je bio zadivljen ljepotom baštine, vjerujući da samo uz pomoć ljepote čovjek može doći do života koji je dostojan i slobodan.“ Romantik. Nećemo mu zamjeriti.
Marin Držić i njegovi ljudi nazbilj i ljudi nahvao. Postoji li netko tko nije čuo za Dunda Maroja? Smjela aluzivnost, razbijanje dramskih konvencija, tjeranje publike na (dubokoumno?) razmišljanje, samo su neke od karakteristika Držićevog književnog opusa. Bilo je i vrijeme.
Moguće je primijetiti svojevrsnu progresiju, kako u razvoju njihovog književnog stvaralaštva, tako i u osobnom razvoju što se prvenstveno očituje (ne)iskazanim odnosom prema vanjskim utjecajima. Lucićev pomirbeni stav stidljivim korakom prešao je u Hektorovićevo propitivanje iluzivne stvarnosti koja ga okružuje i doveo nas do Držića koji je napadan jer je bio neshvaćen. Nažalost, to je više nego čest slučaj. Plemići koji su naslijedili uvriježene obrasce ponašanja, kao i imetak, a s njim i osjećaj superiornosti, gledali su i nastavljaju gledati pojedince koji se požele istaknuti iz mase i omogućiti sebi i puku da uzburkaju tišinu koja kao teški, naizgled beskonačni omotač obavija njihova leđa. Sve do jednog trenutka.
Više u kategoriji: književnost
A. Slišković, mag. edu. hrv. i eng. j. i knjiž.