Lovre Plavac, slobodni umjetnik, u svom ateljeu u čistoj prirodi u rodnom Gljevu, selu ispod planine Kamešnice u cetinskom kraju, godinama je slikao motive svog zavičaja, među kojima je svoje mjesto našla i tradicionalna viteška igra – Sinjska alka. Volio je razgovarati s ljudima, najviše sa svojim sumještanima koje je s užitkom portretirao prema njihovoj želji. Plavac je govorio kako se tako odmara, ali ne baš bezbrižno jer je u kući sve morao sam raditi, poput kućanice. Gledali smo ga kako sjedi na suhozidu, kamenu stancu, promatrajući rodni krajolik kojim je još kao dječak bosonog trčao sa svojim vršnjacima, posrtao, i kojega je bola drača i kupina, čuvajući blago u kamešničkim prisojima. Dakako, s užitkom smo ga pozorno promatrali dok bi slikao u svom ateljeu, u likovnoj koloniji „Gljev“, i oplemenjivao okoliš uzgajajući cvijeće i povrće.
Lovre bi se uvijek prisjećao i dana kada je na obroncima Kamešnice pazio blago, koze i ovce, penjao se uz litice i visoka hrastova stabla, pješačio u školu, kopao vinograde, kosio travu i prikupljajući sijeno u docima i vrtačama, noseći u sebi i lik Jure Runje iz Obrovca Sinjskog, glasovitog kozara Kamešnice. Tako su ga sjećanja vraćala u djetinjstvo, za koje je isticao kako mu je bilo najljepše životno doba, no uvijek su se budile i uspomene vezane za tolika pješačenja dionicom prašnjava puta Obrovac Sinjski (Han) – Bili Brig – Livno koja je upravo u cijelosti i modernizirana. Kako je godinama radio i kruh zarađivao u inozemstvu gdje je završio i studij na likovnoj akademiji, sjećanja su ga čvrsto vezala i za to bogato i zanimljivo životno razdoblje.
„U moje djetinjstvo u Gljevu nije bilo električne struje, asfaltnih prometnica i prodavaonica niti telefona. Jedino smo imali crkvu i osnovnu školu od prvog do četvrtog razreda u kojoj je bilo puno đaka. Ne tako davno u mom je selu bilo puno više djece, dakako i mladih ljudi, a danas puno više staraca i starica, odnosno vremešnijih žitelja. Ovamo mladi dolaze samo za vikenda, blagdana, pa tada ožive ovi prostori, no turisti su tijekom ljeta česti gosti. U Gljev dođu i njegovi sumještani koji su na radu u inozemstvu“, pripovijedao nam je Lovre Plavac, iskreni zaljubljenik u svoje rodno mjesto, planinu Kamešnicu, Potkamešje, Sinjsko polje i Cetinu.
Plavac je u rodnom mjestu poznat i kao radnik na radu u SR Njemačkoj i Švicarskoj, a i sam je spominjao kako je u početku obavljao samo teške poslove, zatim i kao slikar slobodni umjetnik. Na njegovim platnima prepoznatljivi su motivi i njemačkih krajolika, gradova i ulica, sela, mostova, rijeka, planina, gotovo svih mjesta u kojima je radio, živio i kroz koja je putovao. Dakako, kistom i bojama u zanosu je slikao i portrete ljudi s kojima je u inozemstvu prijateljevao, one koji su mu bar nešto značili u tuđini. Sve govori kako mu je zavičaj u likovnom stvaralaštvu bio izazov, izdašan čistoćom, bogatstvom motiva, boja…
„Ne želim se ni sjećati prvih godina boravka u inozemstvu, odnosno u Njemačkoj i Švicarskoj, koje su mi zaista bile teške. Najteže mi je bilo zbog nepoznavanja njemačkog jezika, tradicije i običaja naroda u čijim sam zemljama radio i živio, dakako i školujući se. A kad sam barem donekle svladao njemački jezik, bilo mi je lakše. U početku sam često pomišljao na povratak doma iz inozemstva, sve radi ljubavi prema rodnoj grudi i čistoj prirodi. Ali se nisam mogao tako brzo vratiti, takoreći praznih ruku, jer sam morao nešto i zaraditi, uštedjeti i donijeti radi čega sam i krenuo iz rodnog Gljeva u potrazi za sigurnijim radom i boljim kruhom. U tuđini sam morao ostati dulje kako bih nešto zaradio i uštedio. Govorio sam kako se i u mom Gljevu može dobro živjeti, samo ako se radi, gdje sam i ja uvijek imao pune ruke posla, baš kao i sada, nakon što sam se vratio iz inozemstva poklonivši se rodnom ognjištu“, uvjeravao nas je Plavac.
Govorio je dalje kako ga u slikarstvu najviše inspiriraju njegovi kršni Gljevčani – prvenstveno vremešni ljudi s kojima je najviše pričao, koje je rado i pozorno promatrao te im pamtio likove. Portretirao ih je kao kršne Cetinjane i visoke plećate Dinarce, isukanih brkova. Tako su na Lovrinim platnima gotovo samo portreti običnih ljudi podneblja u kojemu je odrastao, pamteći ih iz djetinjstva, cetinski alkari i alkarski momci; zatim jaki upregnuti volovi u plug u docu i kola na prašnjavu putu, u uskim neasfaltiranim seoskim ulicama ograđenim suhozidom; motivi Gljeva i okolice, crkava; planina Kamešnice i Dinare; kameni mostovi preko Cetine, Rude, Graba, Rumina, Panja… Na njegovim slikama uočljivi su i doci ograđeni kamenim zidovima, ograde, stada koza i ovaca, volova i konja, kamene kuće s krovovima kamenih ploča, crijepom te gumna i vršidba pšenice na konjima, mulama, magarcima. Na Plavčevim platnima prepoznatljivi su i zaseoci njegova zavičaja, ali i životinje.
Doima se kao da je taj slikar svojim kistom i bojama otrgnuo od zaborava i najstariju etnografsku sliku svoga djetinjstva pa i onu o kakvoj su mu pripovijedali njegovi roditelji, baka i djed… Posebice su ga zanimali krajobrazi Sinjskog polja, rijeke i stare vodenice, jezera, sivilo dalmatinskog krša, dakako i motivi iz suvremenog života vezani za kibernetiku, treću industrijsku revoluciju, svemir, kompjutore… Za Plavca kažu kako je bio iskreni zaljubljenik u kist i boje, i štafelaj te da je pokretač i utemeljitelj ljetne likovne kolonije u Gljevu. Vole također reći kako se taj slikar Kamešnice zbog ljubavi prema slikarstvu ni oženiti nije mogao te da je nedavno svoj život završio kao jedan od vremešnijih neženja u cetinskom kraju.
Akademski slikar Lovre Plavac često je isticao kako je selo Gljev itekako sačuvalo tradiciju i izvornu arhitekturu kamenih zdanja, s miljeom pučkog graditeljstva koje bi se djelomično moglo prenamijeniti u etno-naselje. Također bi ponekad spomenuo kako je imao nekoliko samostalnih i skupnih izložbi, a znao bi zaboraviti reći kako je Akademiju likovnih umjetnosti završio u Švicarskoj, i to studirajući uz rad. Nema razloga da mu ne vjerujemo jer osim diplome, o njegovoj naobrazbi govore i mnogobrojna djela, naslikani motivi Gljeva i cetinskog kraja, gradova Sinja i Dubrovnika, Sinjske alke, krajobraza Dalmatinske zagore i primorja, dakako i mnogi portreti sumještana, prijatelja i poznanika, velikih i malih ljudi.
Tekst i foto: Nedjeljko Musulin
