Kruh je namirnica koja se dobiva miješanjem brašna s vodom, mlijekom, sirutkom ili nekom drugom tekućinom uz dodatak kuhinjske soli ili šećera, masnoća, jaja i sredstva za dizanje tijesta.
Izrađuje se od različitih tipova brašna, pa može biti, osim uobičajenog pšeničnog, i raženi, kukuruzni, heljdin, rižin ili kakav drugi sa posebnim dodacima.
U Hrvatskoj se do sveopćeg porasta standarda u drugoj polovici 20. stoljeća, u krajevima koji nisu imali velikih žitorodnih površina, u krušne smjese dodavalo i brašno od drugih biljaka, primjerice rogača, a dodavao se i hrastov žir. Kruh od žirova česmine pripremali su stanovnici Šolte, Molata i Velog Iža. To nije bilo neuobičajeno ni u drugim europskim zemljama. Tako se u Norveškoj i Švedskoj pripremao kruh od žirovog brašna, a i u Makedoniji se kruh radio od žira („želadov hleb”). U Italiji su se za krušno brašno upotrebljavali žirovi česmine, hrasta sladuna i lužnjaka. U Ukrajini se brašno žitarica miješalo s brašnom od žira.
Prvi su kruh, i to od pšenice i ječma, pekli Egipćani 1500 godina pr. Kr., a vjerojatno je bio beskvasni i zapravo pogača od brašna, soli, koja se pekla u žeravici i pod pepelom u peći, na što upućuju slike na zidovima grobnica i zapisi starih Egipćana. Kruh su pekli u najrazličitijim oblicima, često u obliku životinja ili ljudi, jer su služili za vjerske ili magijske potrebe i posipali ga raznim sjemenkama.
U antičkom razdoblju, uz omiljene kaše, kruh je također bio dobro poznat. Stari Grci su 70% svoje energije dobivali iz žitarica, a robovi su svakodnevno pekli i kruh. Hipokrat je već onda upozoravao da moramo paziti što jedemo i kako nije svejedno jedemo li bijeli ili crni kruh, a Celsus je pisao kako kruh sadrži više hranjivih sastojaka nego bilo koja druga hrana.
Rimljanima je kruh isto tako bio jedna od najvažnijih namirnica, ondašnji pekari morali su za aristokrate poslužiti odgovarajuću vrstu kruha za svako jelo. Pekli su lepinje posute makom, lovorom, bademima, krušćiće sa sirom, maslinama, a osobito su bili omiljeni oni sa začinskim biljem poput peršina ili vlasca.
Rimske vojnike nazivalo se “žderačima kruha”, jer su dobivali kilogram kruha dnevno.
U ranom srednjem vijeku uskisnuti kruh se uglavnom nije pekao u pećima budući da su njih imali samo samostani i vlastela. Kruh se radio od žitarica bez dovoljno glutena poput zobi, ječma i raži, teško se dizao i bio je vrlo taman. Kruh pripremljen od bijelog brašna bio je zapravo privilegija bogatih, a raženi su ponekad jeli fratri kako bi pokazali svoju poniznost. Dakle, status se procjenjivao po boji kruha – bijeli su jeli oni pri vrhu društvene ljestvice, a oni na dnu jeli su crni kruh.
U Crkvi se otada pripremala i hostija, beskvasni kruh načinjen od najfinijeg bijelog pšeničnog brašna kao jedinog sastojka, a u crkvenoj liturgiji, prilikom euharistijskog slavlja, taj se kruh posvećuje te postaje tijelo Kristovo.
Kruh je važna biblijska tema i pretpostavlja se da je za Posljednju večeru poslužen beskvasni kruh, vino, zdjelice sa začinskim biljem, voće, odnosno sve u skladu s ondašnjim pashalnim židovskim običajima. Ranokršćanske pogače također su bile okrugle, s urezanim križem. U Katoličkoj crkvi kruh je svet i predstavlja vječni život, u sublimiranom obliku pokazuje prisutnost Boga u svakodnevnom životu i redovito se spominje u molitvi: „Kruh naš svagdašnji daj nam danas… ”
Devetnaesto stoljeće je bila značajna prekretnica u prehrani stanovništva Europe jer je započela masovna proizvodnja bijelog brašna.
Inače, hrvatski primorski krajevi, posebice južni, kao i neposredno zaleđe, poznati su kao veliki korisnici kruha, a po tome su i u svjetskom vrhu. U skladu s tim, u tim se krajevima u hrvatskim restoranima kruh nije posebno naplaćivao, već ga se narezanog stavljalo u košarice za kruh kao redovni prilog na stolu, zajedno sa solju i paprom.
D. Šabić mag. nov.