Kovač je obrtnik, koji oblikuje ili stvara proizvode od željeza ili rijeđe drugih kovina. U prošlosti broj kovača značajno je bio veći nego sada, a broj im i dalje u opada. Glavni razlog je pojava moderne industrije. U Hrvatskoj kovač je danas iznimno rijetko zanimanje, a svoje zlatno doba ovaj je obrt doživio kod nas između 1880. – 1935. Zanimljivo je kako je u svijetu jak trend oživljavanja ovog obrta nije imao nekog jačeg odjeka kod nas, no postoji barem nekoliko izuzetaka koji daju nadu u opstanak ovog drevnog umijeća.
Kovač je zanatlija specijaliziran i za obradu gvozdenih metalnih predmeta kao što su kapije od kovanog metala (željeza), razne rešetke, namještaj, skulpture, oružje, ukrasni i sakralni predmeti, kuhinjski pribor i alat. Općenito, kovači se ne bave obradom metala koji nije željezo, kao što su kalaj, bronca, bakar i slično. Njihovom obradom se bave samo usko specijalizirane zanatlije. U početku, kovači gotovo da nisu pravili dekorativne predmete (zbog relativno brzog rđanja metala). Pronalaskom nerđajućeg čelika to se veoma izmjenilo.
Kovači rade tako što zagrijavaju komad metala (kovano željezo ili čelik) dok on ne postane dovoljno mekan kako bi se oblikovao po želji na nakovanju pomoću čekića ili drugog alata. Zagrijavanje se vrši pomoću propana, prirodnog plina, uglja, koksa. Suvremeni kovači upotrebljavaju za zagrijavanje metala oksiacetalinske baklje, kao i posebne električne peći. Osim toga što se koristi za omekšavanje metala, zagrijavanje se može koristiti i u druge metalurške svrhe.
Različite upotrebe zahtevaju različite kombinacije čvrstine i otpornosti, a samim tim i različite načine obrade metala. Vješti kovači su u stanju isti komad metala obraditi na nekoliko mjesta na različite načine. Na primer, prednji dio čekića je uvijek tvrđi od zadnjeg dijela što čini alatku izdržljivom i čvrstom. U Japanu kovači prave mačeve katane sa izuzetno čvrstim prednjim sječivom, dok drugi dio sječiva ostaje mekši.
Dolaskom masovne proizvodnje došlo je do smanjenja tržišta za kovače, izuzev u Africi, Indiji, Jugoistočnoj Aziji i Južnoj Americi gdje su mnoge zanatlije nastavile baviti tradicionalnim poslovima. Velika potražnja za umjetničkim predmetima od kovanog željeza dovela je do pojave nove vrste zanatlija, tzv. kovača umjetnika. Najpoznatiji kovač u antičkoj mitologiji je bio grčki bog Hefest, odnosno njegov rimski ekvivalent Vulkan. Kao kovač bogova pravio je sva njihova oružja, posebno munje za Zeusa (tj. rimskog Jupitera), koje je on bacao na Zemlju.
Željezo, kako u prošlosti tako i u sadašnjosti nalazi svoje mjesto i nove oblike izražavanja, predstavljanja, korak po korak. Kovanje je najstariji način obrade željeza. Uz pomoć svojih saveznika: vatre, čekića i nakovnja, kovači su uvijek odnosili pobjedu nad robusnim i grubim materijalom, ritmom kovačkih udaraca i mnogih, naporom stečenih iskustava, samo njima znanih postupaka. Kovački zanat je prepun zanatskih tajni i uvijek zaokuplja ljudsku maštu, radoznalost i razmišljanje. Za kovačke poslove potreban je zdrav i snažan čovijek u dobroj fizičkoj kondiciji. Kovač mora imati sposobnost dobre procjene prostornih odnosa, sjajnu koordinaciju pokreta i posebno važno – emocionalnu stabilnost i jasan stav prema poslu. Novo tehnološko vrijeme ukralo je dio tajni i osobni izričaj kovačkog zanata i ove djelatnosti. Mnogi proizvodi dobili su svojstva konfekcijskog i serijskog, a izgubili dodir umjetničkog i jedinstvenog kroz povijesno vrijeme. Ipak i danas ima onih koji su sačuvali vještinu i maštu kovača – umjetnika, koji ne proizvode već stvaraju i čija se spretnost teško može riječima iskazati. I dok će strojni iskovani predmeti donijeti vlasniku solidan, upotrebljiv, čak i estetski sasvim prihvatljiv proizvod, samo u postupku ručnog kovanja rađaju se unikatna djela čudne ljepote, ukroćene vatrom, čekićem i sposobnom kovačevom rukom. Ovakva djela će se naći u domovima onih koji drže do umjetničke vrijednosti, jedinstvenosti i ljubavi prema kovanju.
D. Šabić