U ovotjednom putopisu saznajte kako je voziti po cestama Starog kontinenta i je li uvijek baš najsigurnije „igrati po pravilima”.
Sutradan smo se ukrcali na trajekt točno u 11 sati, te nakon 40 minuta plovidbe stigli na suprotnu stranu, odnosno na drugi kontinent – Afriku. U luci Tangier bilo je zabranjeno snimanje, a lučki carinik nam je „preko veze” nabavio zelenu kartu za motor bez koje ne bismo ni mogli ući u Maroko. Nagradio sam ga za tu uslugu s 5 eura, što ga nije baš oduševilo jer je vjerojatno očekivao više. U Maroku sam odmah nakrcao rezervoar benzinom i platio 34 eura za 32 litre, nakon čega smo se zaputili prema 300 km udaljenom Rabatu na obali Atlantika.
Ugodno sam se iznenadio vidjevši kako je autocesta kvalitetna i jeftina. Za tih 300 km smo platili samo 6 eura. Jedini je problem što se ne smije voziti brže od 120 km/h. Nije bilo ni pomisli o prekoračenju brzine jer smo na policiju nailazili svakih nekoliko kilometara. Nisam htio izazivati probleme. Vozio sam dopuštenom brzinom, a policajci su nam u prolazu mahali i pozdravljali nas. Na toj dionici su me malo začudili prizori na zaustavnoj traci autoceste. Pojedini vozači su se zaustavljali, vadili male tepihe, pa onda klečali i molili se Alahu.
Vladavina pirata
U 15 sati smo stigli u Rabat koji je od 1956. godine glavni grad Maroka. Osnovao ga je 1146. godine Abd al-Mu’min, a 1627. je sa susjednim lučkim gradom Sale postao dio novoosnovane Republike Bou Regreg. Vjerovali ili ne, s tom republikom su dugo vremena, sve do 1818., vladali – pirati. Oni su Rabat i Sale rabili kao baze za napade na trgovačke brodove, pa možemo kazati da je Rabat nekada bio gnijezdo pirata. Sada glavni grad ima oko 650.000 ljudi, ali na širem području, uključujući Temaru i Sale, živi oko 1,8 milijuna stanovnika.
Univerzalni govor tijela
Vozeći se gradskim ulicama, prošli smo pored ogromne kraljeve palače i nastavili za susjedno mjesto Sale koji je rijekom Bou-Regreg odvojen od Rabata. Odahnuli smo našavši smještaj po cijeni od 50 eura i malo razgledavali susjedstvo. Ljudi su prema nama, strancima odjevenima u crnu motorističku odjeću, bili izrazito susretljivi. Iako nije bilo puno onih koji su govorili engleski, pomagali su nam na sve načine, pokazivali „rukama i nogama” gdje ići i kako pronaći restoran. Međutim, nikako se nisu željeli fotografirati – valjda su im tijekom svih ovih godina turisti pomalo i dosadili. Nakon poduže potrage za restoranom, sjeli smo u jednog i uživali u lokalnim specijalitetima. Nije nas smetalo ni to što je u jednom trenutku neka curica Nini iznenada uzela hranu iz tanjura na stolu. Očito je dijete bilo gladno, pa se nismo uzbuđivali nego ostali mirno sjediti sve do odlaska na počinak.
Ujutro sam bio u novom problemu. Kada smo nakon doručka odlučili razgledati Rabat, provjerio sam je li putovnica na mjestu, no nisam je našao tamo gdje sam mislio da sam je ostavio. Kad ste u tuđoj zemlji, lagana paranoja ipak postane vaš najveći neprijatelj, pa mi je odmah prošlo kroz glavu da je putovnicu tijekom noći netko ukrao. Srećom, strah je bio bezrazložan – vratili smo se u hotelsku sobu i našli putovnicu ispod kreveta. Kako je tamo dospjela, ne znam ni sam. Valjda sam prethodne noći bio toliko umoran da je skliznula iz torbe i završila na podu.
„Pij puno, jedi ništa”
Kašnjenje u polasku je utjecalo na to da smo na parkingu susreli Talijana Franca Bergama koji je vozio slični BMW GS 1200 R. Čuvši da namjeravamo do pustinjskog grada Zagore na jugoistoku Maroka, dao nam je par savjeta budući da se odatle upravo vratio. Sugerirao je da pijemo puno tekućine i ništa ne jedemo što dublje budemo zalazili u unutrašnjost zemlje.
– Pazite se, od vrućine su mi otpali đonovi na čizmama, ali ako volite avanturu, uistinu ćete uživati – rekao nam je na rastanku. Moram priznati da njegove riječi nisam uzeo zdravo za gotovo, čak sam mislio da pomalo i pretjeruje. No, tada nisam ni mogao slutiti koliko je Franco bio u pravu…
Želiš li čitavu glavu, ne vozi po pravilima!
Put smo iz Rabata nastavili cestom do Marrakecha, grada kojeg zovu i Perla juga. Tih 327 km po vrućem asfaltu, međutim, neću nikada zaboraviti. Sličnog kaosa do tada nikada nisam vidio. Vjerujte mi, ne pretjerujem kada kažem da Marokanci po toj cesti voze kao ludi. Ograničenja brzine se nitko nije držao, a oko nas su zujali trošni automobili i kamioni. Stalno su nas pretjecali, pa sam bio prisiljen maksimalno paziti da ne dođe do nesreće. Ipak, nekim čudom je sve prošlo bez problema. U Marrakechu, kojeg je 1062. godine utemeljio Abu Bakr ibn Umar, nisam se uopće htio zaustavljati, nego smo preko planine Atlas produžili južnije za grad Ouarzazate.
Kako je bilo vrijeme ručka, na putu smo stali smo u nekom selu čijeg se imena više i ne sjećam. Čim smo sišli s motora, okružila su nas djeca i prosila novac. Bili su uporni u namjeri da mi očiste čizme, pa sam pristao i poslije obavljena posla ih nagradio s nešto novca. To ih je očito usrećilo jer su radosno odjurili, valjda kupiti hranu ili igračke. Što se jela tiče, nismo se mogli potužiti. Bilo je ukusno i dobro, ali su veliki problem bile muhe raznih veličina. S obzirom na to da ih je bilo barem tisuću, brzo smo pojeli servirano i opet sjeli u „sedlo” našeg BMW-a.
Vozeći se po cestama planine Atlas prema Ouarzazateu, vrlo brzo sam shvatio da Talijan Franco nije pretjerivao. Vrućina je bila neizdrživa i čak sam u vožnji osjećao sam kako mi se žare prsti na nozi. Kad sam tijekom jedne kratke pauze sišao s motora i pogledao nogara, vidio sam da se zacrnila zato što se od vreline potplat na čizmi pomalo topio! Brže bolje sam se vratio na cestu i dao gasa smatrajući kako će nas brza vožnja barem malo ohladiti. Međutim, planinska dionica je bila izuzetno zahtjevna – okuka je bilo kao u priči, a zaštitne ograde uopće nisu postojale.
Tek iza 22 sata stigli smo u Ouarzazate koji se nalazi na 1160 m nadmorske visine.
Ulaskom u grad sam odahnuo jer nije bilo jednostavno manevrirati s teškim BMW-om po relativno lošim zavojitim cestama. Da sve bude još bolje, dobili smo najbolji hotel. Poslije iscrpljujuće vožnje od 520 km i silne vrućine, skoro smo skakali od sreće ugledavši hotelski bazen. Čim smo u hotelskoj sobi skinuli sa sebe prašnjavu odjeću, skočili smo oboje u njega i opuštali se barem sat vremena. Kasnije smo legli u krevet i odlučili ostati barem 3 dana. Poslije toliko kilometara zaslužili smo dobar odmor.
Filmska oaza
U ponedjeljak rano ujutro počeli smo obilazak grada poznatog po nadimku Vrata pustinje. Moram napomenuti kako je Ouarzazate izuzetno privlačna lokacija za filmaše. U njemu je snimljeno puno holivudskih blockbustera kao što su Lawrence od Arabije (1962.), Mumija (1999.), Gladijator (2000.), Kraljevstvo nebesko (2005.) itd. Do filmske palače smo išli makadamskim putem i s oduševljenjem snimali sve oko sebe. No, iako smo iz Dalmacije gdje sunce zna također biti nemilosrdno, vrućina je bila enormna i teško se na nju priviknuti. Dok sam se znojio ispod kape, stalno sam razmišljao o tome da poslijepodne ipak vozimo do pustinjskog grada Zagore. Nina se tada prvi put malo pobunila.
– Rekao si sinoć da ćemo ostati par dana ovdje i temeljito se odmoriti. Di ti je sada priša, neće Zagora pobić, ajmo tamo neki drugi dan. Daj, danas ostanimo u hotelu – rekla mi je izravno što misli.
S jedne strane sam je htio poslušati, dok me s druge prema pustinji vukla ogromna želja za avanturom. Na kraju je pobijedila moja nestrpljivost.
Što se dalje dogodilo na putu Željana Rakele do pustinje bez granica (i kompasa), saznajte idućeg tjedna…
Piše: Željan Rakela
