Apolitični

Konji – važna uloga u ljudskoj povijesti

Konji (Equidae) su porodica sisavaca iz reda neparnoprstaša u kojoj se danas nalazi samo jedan živući rod, Equus. U ovu obitelj pripadaju životinje – konji, magarci i zebre. Razgraničenje pojedinih vrsta još je i danas sporno. Domaći konj i domaći magarac, domesticirani oblici divljih konja odnosno afričkih divljih magaraca, i danas imaju važnu ulogu kao jače, tegleće životinje rasprostranjene cijelim svijetom. Konji su općenito krupne životinje s relativno velikom glavom i dugim ekstremitetima. Krzno im je gusto i najčešće kratko, a većina vrsta imaju na vratu, tjemenu i repu duže ili čak duge dlake ili grivu. Rasprostranjenost konja je različita.
Divlji oblici danas još živućih vrsta konja žive u istočnim i južnim dijelovima Afrike i u središnjoj Aziji. Tijekom zadnjih tisućljeća područja nastanjena konjima bitno su se smanjila. Sve do kraja pleistocena bili su rasprostranjeni u velikim dijelovima Euroazije, Afrike i u Amerikama. Na američkom kontinentu su iz nejasnih razloga izumrli prije oko 10 000 godina. Razlozi se tek naslućuju: lov novodošlih ljudi, klimatske promjene poslije zadnjeg ledenog doba, neka bolest ili kombinacija svih ovih faktora. I u zapadnoj Europi su izumrli vjerojatno prije oko 10 000 godina. U sjevernoj Africi i zapadnoj Aziji istrijebljeni su u razdoblju antike. Do 20. stoljeća održala se u Iraku i Iranu jedna populacija azijskog polumagarca. U istočnoj Europi, zadnji divlji konji, tarpani, izumrli su u 19. stoljeću.
Kao suprotnost tome, čovjek je domaće konje i domaće magarce proširio cijelim svijetom, a u nekim zemljama danas u prirodi žive potomci populacije obje vrste, odbjegli i podivljali. Veliki broj podivljalih konja i magaraca žive danas u Australiji, no može ih se naći i u SAD-u i drugim zemljama.
Konji daju prednost otvorenim prostorima kao što su stepe i savane, ali i u suhom okolišu polupustinja i pustinja. Jedino je europski tarpan bio pretežno stanovnik šuma.
U ljudskoj povijesti su domaći konji i domaći magarci imali važnu ulogu kao jahaće, tegleće i radne životinje. Točno vrijeme domesticiranja obje vrste nije više moguće utvrditi, no procjenjuje se da je magarac domesticiran 4 000 godina pr. Kr., a konj nešto kasnije.
Čovjek ih je raširio po cijelom svijetu. Mehanizacija poljoprivrede kao i širenje automobilskog prometa snažno su potisnuli korištenje konja i magaraca i danas se u industrijaliziranim zemljama koriste još samo u sportu i kao hobi u jahanju. U manje razvijenim područjima, konji i magarci još uvijek se intenzivno koriste. Također se korist i kao izvor mesa za ljudsku prehranu. Koristi se i mlijeko kobila i magarica, a njihova koža. No, za razliku od drugih domaćih životinja, njihovo korištenje u ove svrhe drugorazrednog je značenja.

D. Šabić