Kako nam se bliže blagdan Svih svetih i Dušni dan, tako nacionalne i kazališne kuće priređuju ovog vikenda koncerte u spomen upravo tih dana. Glazbenim događajem uključuje se i HNK Split gdje će se održati Koncert za Dušni dan, autora S. Barbera i G. Faure u subotu, 31. 10. s početkom u 20:00.
Donosimo vam nekoliko zanimljivosti o dvojici glazbenika čiji je tekst pripremila Zrinka Matić.
Samuel Barber: ADAGIO ZA GUDAČE
Tijekom stoljeća pojam „adagio” mijenjao je značenje, uglavnom podrazumijevajući najsporiji tempo i način izvođenja ad agio, odnosno ‘polagan pokret’, metrički ležeran i opušten. S vremenom, do 19. stoljeća, termin postaje uvriježeni naziv za spore stavke simfonijskih i komornih višestavačnih cikličkih formi, a do danas adagio asocira na neke od najljepših stavaka takvih djela koji su stekli samostalan status na koncertnim repertoarima. Među njima je i Adagio Samuela Barbera, začet kao spori stavak njegova jedinoga gudačkog kvarteta, skladanog u Austriji 1936. godine.
Premda je Barber već dosegnuo određeni međunarodni ugled, izvedbama istaknutih dirigenata poput Eugenea Ormandyja i Artura Rodzinskog, pravi proboj donio mu je radijski prijenos Toscaninijevih izvedbi Eseja i Adagia, 5. studenog 1938. godine, iz Lincoln Centra, nakon kojeg je već sljedećeg jutra bio slavljen kao najveći novi američki skladatelj. Samuel Barber (1910. – 1981.) američki je skladatelj koji je ostavio značajan opus na područjima orkestralne, operne i zborne glazbe te brojne kompozicije za klavir i violinu. Glazbenik je izrazito lirske interpretacije. U početku je neoromantik, a u novijim djelima prelazi na neoklasicizam. Adagio za gudače njegova je najpopularnija skladba i široko je prihvaćena kao remek-djelo moderne klasične glazbe. Barber je dvostruki dobitnik Pulizerove nagrade za glazbu: za operu Vanessa (1957.), a onda i za Koncert za klavir i orkestar (1962.).
Gabriele Fauré: REQUIEM u d-molu, op. 48
Kao zborovođa i orguljaš sa stalnim namještenjem u pariškoj crkvi Madelaine od godine 1877., za koju je vezan tijekom najintenzivnijeg razdoblja svojega stvaralačkog vijeka, Gabriel Fauré stalno je tragao za novim izrazom u crkvenoj glazbi. Želio je nešto što bi bilo drugačije od opernog belcanta, i različito od glomaznog njemačkog romantičnog stila koji je dominirao većim dijelom Europe tog doba. Tijekom vremena razvijao je jedinstven francuski stil kojemu je položio temelje za razvoj impresionističkog stila Debussyja i Ravela. Dok su drugi skladatelji njegova vremena širili orkestar i skladali sve kompleksniji slog umećući ga u strog ritamski okvir takta, Fauré je istraživao meku, razlivenu frazu koja je lebdjela u prozračnoj boji malih ansambala neobične i ekonomične orkestracije. Slično je i s Requiemom, u kojem jednostavno izbacuje violine ili drvene puhače kada mu nisu potrebni.
Skice za Requiem počinje raditi 1877. godine. Do vremena prve izvedbe, 16. siječnja 1888. godine, završio je pet stavaka: Introit et Kyrie, Sanctus, Pie Jesu, Agnus Dei i In Paradisum. Za izvedbu je Fauré trebao mješoviti zbor s dionicama tenora i basa divisi, sopran solo, orkestar sastavljen od viola, violončela i kontrabasa, harfe, timpana i orgulja, s violinom solo u Sanctusu. Godine 1889. sklada Offertoire i dodaje stavak Libera me, koji je skladao dvanaestak godina prije za bariton i orgulje. U orkestar dodaje rogove, trube i trombone te, naravno, bariton solo. Takva verzija Requiema bila je prvi put izvedena u Madeleini u siječnju 1893. godine.
Ispod te suptilnosti i eteričnosti, koja svojom naizgled lebdeće slobodnom frazom podsjeća na melodijsku i ritamsku strukturu gregorijanskog pjeva, stoje gotovo sitničave upute o detaljima izvedbe o kojima ovisi kompletan efekt Fauréove glazbe.
Francuski skladatelj Gabriel Urban Fauré (1845. – 1924.) počinje kao orguljaš u pariškim crkvama, a zatim je profesor i ravnatelj Pariškog konzervatorija. Debussy, njegov učitelj, a poslije i dobar prijatelj, znatno je utjecao na njegovo glazbeno stvaralaštvo. Zbog tankoćutnosti, otmjenosti, osjećajnosti, profinjenosti, mnogi u Fauréu vide francuskog Schuberta. Smatra ga se vrhunskim minijaturistom i poetskim majstorom. Nisu rijetki ni oni koji njegov Requiem (1887.) smatraju najboljim francuskim duhovnim djelom ili čak najboljim zbornim djelom u povijesti glazbe. S jedne strane, Fauré je težio obnovi francuske glazbe u duhu tradicije, no istodobno je svojim harmonijama navijestio i impresionizam. Najbolja djela su mu lirske solo pjesme te poetske komorne kompozicije. Skladao je i opere (Prometej, Penelopa), orkestralnu, crkvenu i scensku glazbu.
Koncertom će dirigirati Robert Homen, zborovođa je Ana Šabašov, dok će se u ulozi izvođača naći Antonija Teskera – sopran, Ivica Čikeš – bas, te Zbor i Orkestar HNK-a Split.
Posjetite ove subote Hrvatsko narodno kazalište u Splitu.
Više u kategoriji: Kultura; Glazba
Izvor i foto: HNK Split/ Zrinka Matić
D. Šabić, mag. nov.