Kameni dvorac Vitturi iznikao iz mora

Zahvaljujući dodatnom angažmanu još ministra kulture mr. sc. Bože Biškupića, glasoviti kameni dvorac Vitturi iz 16. stoljeća u Kaštel Lukšiću, inače zaštićeni spomenik kulture, zadržao je svoju izvornost, ljepotu i arhitektonsku skladnost s krajobrazom iz kojeg je ponikao – kao da izvire iz mora, a s kopnom, dalmatinskim kršem, spaja ga tek jedan mostić na ulaznim vratima u dvorac.

Riječ je o reprezentativnom objektu s korisnim prostorom u kojemu su smješteni Muzej grada Kaštela, gradska knjižnica, turistička zajednica, banka, glazbena škola, velika višenamjenska dvorana koja se koristi i kao izložbeni prostor, a resi ga i jedan od najljepših parkova Dalmacije, čime se diče ne samo Kaštelanke i Kaštelani. U dvorcu Vitturi, za koji je vezana i priča o Miljenku i Dobrili, smješten je i Centar za kulturu Grada Kaštela.
„Dvorac Vitturi, koji je sam po sebi zaštićeni spomenik kulture, nakon što je restauriran, reprezentativni je prostor ne samo za kulturna događanja za Grad Kaštela. U blizini dvorca je i poznati parki Vitturi, također zaštićeni spomenik prirode i jedan od najljepših u cijeloj Dalmaciji, koji je njegov sastavni dio, jer je i on bio vlasništvo bogate obitelji Vitturi. Osim bogatih i zanimljivih muzejskih eksponata u dvorcu, učenici i studenti, znanstvenici i zainteresirani posjetitelji, mogu razgledati i Park prirode Vitturi, školski botanički vrt koji je također zaštićeni spomenik prirodi, velebnu baroknu crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije i sarkofag, djelo Jurja Dalmatinca…“, riječi su ravnateljice Muzeja grada Kaštela, Ankice Babin.

Gospođa Babin ističe kako se Park prirode Vitturi može mjeriti sa zaštićenim vrtovima na području gradova Dubrovnika, Trogira te da je primjer vrtne kulture ne samo u cijeloj Hrvatskoj, nego i na širem Sredozemlju. Vjerojatno će mnogima biti zanimljiv podatak da je francuski general Marmont na putovanju za Dubrovnik 1805./1806. godine posjetio dvorac i park Vitturi i tu boravio, te bio jedan od značajnijih stranih turista u to vrijeme. Ovoga je gosta tada počastila obitelj Vitturi.

No Muzej grada Kaštela u dvorcu Vitturi dostupan je svim posjetiteljima, a otvoren je svakoga radnog dana od 9 do 12, odnosno od 8 do 15 sati. Ravnateljica Babin poručuje kako će djelatnici Muzeja Vitturi dočekati sve posjetitelje i svakog vikenda i blagdanima i biti im na usluzi od 7 do 21 sat te će ih upoznati s najosnovnijim kulturno-povijesnim vrijednostima Grada Kaštela.

„Zanimljiva je priča svih sedam Kaštela koji čine jedan grad s više od 40 tisuća stanovnika koji se munjevito razvija, i gdje se svake godine bilježi demografska eksplozija. No, svaki Kaštel ima izgled pravilne kocke, a u sredini trg, dok se ulice sijeku pod pravim kutom. Zapravo, kaštel je bio naselje koje imalo i središnju crkvu. Ona je u početku bila izvan, a poslije unutar kamenih zidina kaštela. Inače, kaštel je služio i za sjedište vlasnika naselja, sela koja su tada imala po 100 ili 150 stanovnika. Ime utvrde dolazi od talijanske riječi kastel, što na hrvatskom znači obrambena kula. Svaki je zidni kaštel imao i centralno dvorište, sjeverna i južna vrata (…)“, objašnjava gđa Babin.

Zanimljiva je i legenda o Miljenku i Dobrili, čija je nesretna ljubav vezana za dvorac Vitturi, i koja je srasla ne samo s pukom iz sedam Kaštela. To je priča o kaštelanskom Romeu i Juliji jer je, zapravo, u njoj sve istovjetno Shakespeareovu romanu. Riječ je o dvjema obiteljima koje su međusobno bile zavađene zbog zemlje i težaka – obitelj Vitturi i Rušina Rosani. Naime obitelj Rušina, iz koje je bio Miljenko, ima dvorac – kaštel Rušinac u blizini dvorca Vitturi. Dobrila je bila iz bogatije patricijske obitelji Vitturi. No, iako je ljubav između Dobrile i Miljenka bila zabranjena, oboje su se potajno sastajali. Miljenko je svojim brodićem često potajno dolazio do južne (morske) strane dvorca Vitturi ispod Dobrilina prozora. Tu su i sada južna vrata dvorca kroz koja je nekoć ulazio (i izlazio) zaljubljeni Miljenko, a Dobrila se tajnim stubištem spuštala u prizemlje kaštela gdje su vodili ljubav, tijekom noći.
No, zbog njihove zabranjene ljubavi, Miljenko je – prema legendi – pobjegao na otok Visovac na rijeci Krki, a roditelji su Dobrilu dali u koludrice u trogirski samostan sv. Nikole. Naposljetku su roditelji, ipak, pristali da se dvoje zaljubljenih vjenčaju, ali je sve završilo tragično. Naime, nakon što su se Dobrila i Miljenko vjenčali u velebnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u blizini dvorca Vitturi u Kaštel Lukšiću, Dobrilin je otac iz kubure ubio Miljenka, koji je također bio plemić, ali nešto siromašniji od plemkinje Dobrile. Potom je i Dobrila umrla, tugujući za Miljenkom.
Oboje su pokopani u crkvici sv. Ivana uz dvorac Rušinac. To je sažetak romantične priče o nesretnoj ljubavi Miljenka i Dobrile, o kojoj je nedavno snimljen i zanimljiv film. Vjerojatno su mnogi zaključili kako je riječ o izazovnoj temi kakvu je na neki način vjerojatno imalo (i ima) gotovo svako mjesto pa joj daje i toliki publicitet gotovo u svim medijima.

Tekst i foto: Nedjeljko Musulin