Kako oživjeti tkalačku djelatnost u vrličkom kraju?

U širem su svijetu poznati i proizvodi vrijednih vrličkih tkalja, slikoviti tepisi, torbice i pregače, baš kao suveniri koji krase mnoge domove ne samo u Lijepoj našoj, nego i u inozemstvu. A domaćicama iz tog kraja, već pomalo zaboravljena djelatnost baka, oduvijek je bio izvor stalne ili dopunske zarade. Vrličke torbice i tepisi odlikuju se ljepotom i bogatstvom boja i šara, kakve je znala i umjela otkati i izvesti, primjerice, Mara Lekoni. Inače, za žene na vrličkom području bavljenje tkanjem nije samo izvor zarade nego i nastavljanje tradicije tog kraja. Samo ih je u bivšoj vrličkoj »Svilaji« bilo desetak zaposleno u kućnoj radinosti, a još 450 tkalja nekoć radilo u kooperaciji.

Vrlika je slikovito, pitomo, tiho mjesto u Dalmatinskoj zagori, pogodno za seoski turizam i lječilište, desetke kilometara udaljno od bivših zagađenih industrijskih središta. Neki su je putopisci i stručnjaci nazivali ‘zračnom banjom’ i ‘Malom Švicarskom’. A Vrličani se uglavnom bave zemljoradnjom, voćarstvom, vinogradarstvom, lovom i ribolovom, obrtom, stočarstvom, trgovinom. Itekako se ponose svojim sumještanom Milanom Begovićem, hrvatskim književnikom. On je na jednostavan i slikovit način u svojim djelima oslikao nekadašnji život i običaje ljudi Vrličkog kraja, posebno u Gotovčevoj, slavnoj operi ‘Ero s onoga svijeta’ koja se izvodi na glasovitoj Česmi u Vrlici na otvorenome u hladovini pod raskošnim krošnjama visokih hrastova, gdje i zdrave vode ima u izobilju. Nekad su mlade Vrličanke i Vrličani odlazili u svijet ‘trbuhom za kruhom’, jer se u tom kraju teško živjelo.Danas Vrlika mijenja svoje lice, ali nije toliko živa i nasmijana uslijed manjka mladih ljudi i djece. Obnovljene su lijepe obiteljske prizemnice, jednokatnice i dvokatnice, opremljene suvremenim namještajem. Poljoprivreda je mehanizirana, no Vrlika je poznata po voćarstvu, najviše po uzgoju kvalitetnih jabuka, a tu ne manjkaju ni lijepi i funkcionalni komunalni objekti, kao i moderni automobili. U Vrlici je živnulo i Kulturno-umjetničko društvo ‘Milan begović’ čiji članovi – obučeni u živopisnu nošnju toga kraja – njeguju ljubav prema pjesmi, pučkim običajima, bogatoj tradiciji, izvornom narodnom folkloru…

Nekoć razvijena tkalačka djelatnost u Vrličkoj krajini posljednjih godina izumire, jer mlade Vrličanke ne nasljeđuju starije tkalje, svoje majke i bake. One se sve više okreću ugostiteljstvu, trgovini i seoskom turizmu. Zato su ‘krosne’ u mnogim seoskim kućanstvima ostale gotovo usamljene, negdje u starim kamenim kućama, i kao muzejski eksponati, ovijeni paučinom. Iz pasivnijih, nerazvijenijih sela, mlade su djevojke poslije školovanja otišle u gradove gdje nastavljaju drugi, lakši život, i, gdje lakše mogu osnovati svoju obitelj, podignuti djecu i školovati ih. Jedino se na krosnama, ne samo na vrličkom području, nego i u cijelom Cetinskom kraju, mogu vidjeti tek vremešnije tkalje, marljive Vrličanke i Cetinjanke, koje dugim rukama i već istrošenim, krhkim prstima tkaju tepihe…Mnoge od njih su taj iznimno težak posao danonoćno radile pedeset, šezdeset uz svijeće voštenice, pa i više godina, utkaviši gotovo cijeli život u tu kućnu radinost.

Pravi je užitak gledati ih kako na krosnama brzo, vješto i znalački promiču predivo kroz niti. Posjetilac stekne dojam kao da se natječu u tkanju. Vrijedan je rad svih tkalja koje za dugih zimskih večeri, pa i noći, u selima dalmatinskog zaobalja, posebice vrličkog, kninskog i imotskog kraja ručno proizvode tepuhe, torbice, pregače, kapice… Jedna bi tkalja tek za sedam sati rada mogla izatkati ćilim veličine 70×50 cm kada bi bilo sve pripremljeno. Vremešnije tkalje bi nas i upoznavale o svemu što bi radile, no tko bi to sve mogao zapamtiti. Neke od nji su govorile kako se drveni stroj sastoji od nita, brda češalja…te da, primjerice u radionici tepiha bivše »Svilaje«, na tarama, nikada nije tkala ni jedna mlada djevojka.
No, poznato je kako su se vrlički tepisi, torbice, pregače nudile i prodavale najviše u Zagrebu i okolici hrvatske metropole, dakako i uturističkim destinacijama, dakako i u razvijenim zapadno-europskim zemljama poput Austrije, Njemačke…gdje je najviše bilo zaposleno sinova i kćeri iz Zagore. Inače, tkalje iz dalmatinskog zaleđa su itekako bile zainteresirane za izvoz svojih proizvoda, pa su ulagale i dodatni napor kako bi više otkale, izradile svojih rukotvorina. Tako su bile stimulirane. Nažalost, i tkalačka djelatnost je gotovo zamrla u spomenutom ruralnom prostoru tijekom i nakon Domovinskog rata, jer je ratni vihor zbrisao i bivšu vrličku »Svilaju«. I vremešnije tkalje su iztkale svoj život, ali mnoge od njih nisu naslijedile njihove kćerke, unuke, praunuke nisu naslijedile.

Ratom su, nažalost, uništeni i mnogi tkalački stanovi, a oni koji su ostali ovijeni su paučinom te propadaju. Tek su neki od njih obnovljeni te su u funkciji seoskog turizma, a oni najstariji i najkvalitetniji imaju mjesta u etno-muzejima ili privatnim etno-zbirkama, podsjećajući potomke kako je nekoć bila razvijena tkalačka djelatnost-umjetnost u domovima njihovih predaka. Kao iznimno značajni segment hrvatskog kulturnog miljea, tkalački stanovi djegdje uljepšavaju i etno-sela te posjetiteljima, najviše inozemnim turistima, objektsi su snimateljima – fografima i kamermanima. No, kada bi se tkalačka djelatnost-umjetnost više cijenila, bolje plaćala, vjerojatno bi se obnovila te bi i rad na krosnama opet oživnuo i tkalačka djelatnost bi zapošljavala više mladih ljudi – djevojaka i momaka. Dakako, to ovisi i o planovima proizvodnje odnosno izrade tepiha, a o prodaji na tržištu, kao i ogućnostima potpore na državnoj i lokalnoj razini.

Više u kategoriji: vijesti dopisnika

Tekst i foto: Nedjeljko Musulin