Imotski taj pitoreskni mali dalmatinski gradić u srcu Dalmatinske zagore stoljećima je a zbog svoje zemljopisne lokacije, prirodnih vrednota, konačno i dobrih i pametnih ljudi, bio mjesto u koje su dolazili mnogi. Mnogi dolazili i ostajali, poimoćanili se, oženili, poudali, no svi ga i zavoljeli.
Pa tko tu ljepotu ne bi zavolio, često se pitaju Imoćani. Zašto ovakav patetički uvod? Jednostavno iz razloga da vas uvedemo u neke stare imotske navade u intimu života u Gradu na gori, koju garantiramo, nitko nije imao u nekim drugim sličnim mjestima. Zaista Imotski je bio specifičan.
U nekoliko nastavaka kroz priloge pod nazivom “Priče s Jezera i Bazane” donosimo vam sjećanja sada već starijih Imoćana koji su prošli taj život, događaje i vremena. Kada ih pročitate, vidjet će te da je Imotski bio specifično mjesto suživota svojih izdanaka, gdje je pripadnost nekom dijelu grada bio “zakon nad zakonima”, gdje se u tim okvirima nije cijenio ni obiteljski zakon. Pa krenimo s prvom pričom.
“RATOVI JEZERANA I BAZARANA”
Kao i svi mali gradići, mala mjesta u Dalmaciji, tako se i Imotski dijelio na svoje kvartove. Recimo današnjim rječnikom na Mjesne odbore. No nekada su ti kvartovi bili toliko podijeljeni da bi im pozavidjela i svjetski poznata “željezna zavjesa” između Istoka i Zapada Europe stvorena odmah nakon Drugog Svjetskog rata.
Upravo to. Najpoznatiji kvartovi bili su svakako Jezeri i Bazana. Treći kvart nastao naknadno zvao se Đirada no niti u čemu nije mogao biti neka konkurencija Jezeru i Bazani. Jezerani su se zvali oni mještani Imotskog koji su gravitirali Modrom jezeru, a to je zapadni dio grada.
Recimo kao nekada Zapadna Njemačka. Bazarani koji su se smatrali, a kroz povijest je to i potvrđeno, autonomnim izdancima Grada na Gori živjeli su na starom dijelu grada zvanom Bazana. Točno se znala i ulica koja je granica, ili Berlinski zid između ta dva kvarta.
Interesantno, on je išao s današnje Bazane ulicom s desne strane Đamonjine kuće dalje ulicom gdje je kuća Voje Vučemilovića, pa dijelila staru Šentadu i onda ulicom s desne strane stare Boškovce kavane dalje išla Ligutića ulicom sve do ulice u kojoj se nalazi stara Gimnazija i mjesna crkva svetoga Frane. Gledajući licem od Topane prema gradu, s desne strane su bili Jezerani, s lijeve Bazarani. Sve ostale male “frakcijske grupice” mještana Imotskog poput onih s Pazara, Pjace, Rišćanskog sela, konačno i Đirade bile su minorna naspram ovih glavnih.
U prvoj priči govorimo o pravim kamenitim ratovima imotske mlađarije iz ova dva tabora. Rekosmo, osim što su se znale granice, znali su se i interni zakoni jednoga i drugoga kvarta. Nije se u svako doba dana, a pogotovo noći moglo tako neopaženo kretati iz kvarta u kvart. Stariji i ozbiljniji Imoćani da, no oni mlađi nikako. Jedno uz pratnju roditelja. Rivalstvo kvartova uokvireno u svakodnevnicu mlađarije bilo je toliko jako da je prevladavalo zakone koje bi donosili roditelji u kući, zakoni koje je imala škola, crkva.
O ondašnjim državnim nitko i nije mario. Jer kako objasniti činjenicu da bi za vrijeme takozvanih kamenitih ratova izdanaka ovih kvartova ondašnja po zlu glasu poznata “milicija” gledala samo iz prikrajka dok se rat ne okonča i prebroje razbijene glave. Tek možda poneka intervencija ako bi ratovi izbjegli kontroli i poneko staklo bilo razbijeno na kućama u dometu stijena.
Znači, bili su između Jezerana i Bazarana pravi ratovi. Prelazak granice, neka krivo dobačena riječ u zajedničkoj školi, neukusno dobacivanje nekoj djevojci iz protivničkog kvarta, konačno i svađe kvartovskih roditelja, zapalile bi u tili čas barut i onda bi se svatko našao na granici željezne zavjese. A hvala ti Bože oružja i municije napretek. Oružje su bile ruke, a municija stijene.
Na tisuće i to kakvih. I onda ratni poklič “Za Jezero”, i “Za Bazanu” i poletjele bi kamenice. Mnoge su se zaustavile na glavama protivnika. Dakako bilo je i plača kod onih manje čvrstih, a ponosa kod onih junačkijih. Što je značila neka raspukla arkada, dva tri veća čvora na glavi. Obriše se rukom krv, pospe zemljom crvenicom i slijedi novi val napada. Znali bi Bazarani potisnuti Jezerane i obratno, znalo bi se i stotinjak metara ući u protivnički teritorij. Tada se slavilo. I onda, kako je god rat brzo započeo, dolazak nekog starijega mještanina, upozorenje i povišeni ton smirilo bi situaciju. I dok bi se zbrajale razbijene glave, prepričavalo tko je bio junak, na brzinu se sanirale ozljede. Jer doći s vidljivim ozljedama u kuću,značilo je dodatnu porciju batina, ne izlazak par dana iz kuće, uskraćenje odlaska na neku kino predstavu. E, to je već bila velika roditeljska kazna.
A tek nakon svake bitke brifing sa učiteljem, ili učiteljicom, ako bi ovi doznali za kameni rat. No, nakon pet šest dana sve po istom. Čak bi se vođe kvartova znale sastati na neutralnom terenu te ugovarati ratove u određene sate, kada roditelji nemaju domašaja svoga pogleda. Na poklič “3,4 ,sad” krenuli bi na nekom dijelu Bazane, ili Jezera kanonada kamenica.
Izvidnici bi kontrolirali pokrete stariji i kada bi bilo opasno javili bi svom stožeru i rat bi bio prekinut.
I tako godinama. Bazarani bi tradicionalno za blagdan svoga zaštitnika sv. Ivana palili svitnjak na Bazani. Danima bi se pripremali i prikupljali drva. Na Kulici iznad Modrog jezera paralelno bi svoj svitnjak palili Jezerani. Čiji je bio veći, čiji je bio bolji, bilo je pitanje svih pitanja te noći uoči blagdana.
A kada bi se upalila vatra svitnjaka iz stotine grla zaorila bi se pjesma. S Bazane bi odjekivalo: Na 24 ovoga miseca, Bazarani slave velikog sveca. Velikog sveca, svetoga Ivana koji nosi barjak Bazarana. Jezerani uzvratiše istom rimom, samo sada s ono”…”koji nosi barjak Jezerana”
E, ovdje ćemo stati.Jer u idućem nastavku upravo donosimo drugu priču o rivalitetu Jezerana i Bazarana kroz paljenje svijetnjaka u čast svetoga Ivana.
Braco Ćosić