Imotski je gradić smješten na brežuljku Podi, dostupan oku brojnim selima Imotske krajine. Grad na gori kako ga od milja zovu, izložen je udarima bure, nešto manje juga, prozračan rekli bi stari ljudi.
Jednostavno onako kamenit, su ga i “čistim gradom Dalmatinske zagore”. U Imotskom je, znaju to kazati njegovi stanovnici, sve uzbrdo ili sve nizbrdo. Grad je bez industrijskih dimnjaka i po kakvoći zraka jedan je od najčistijih gradova Hrvatske. Veliku ulogu u toj pridonosi šuma Gaj na njegovom istočnom i sjeveroistočnom dijelu.
Desetak hektara crnogorične i nešto manje bjelogorične šume prava su pluća Imotskog-Šuma gaj još od vladavine Austrije imotskim područjem bila je vrlo zanimljiva. Brojni ljubitelji prirode sadili su tamo razne vrste stabala, a cijeli kompleks Gaja bio je i omiljeno izletište Imoćana.
Početkom pedesetih godina prošlog stoljeća ljubitelji prirode iz Imotskog uz istaknute šumarske stručnjake osmišljavali su mnoge sadržaje u Gaju. Tako su niknule pješačke staze, fontane, stepenište jedan čvrsti objekt za zabavu, a šezdesetih godina i prvi betonski plesni podij.
Do njega i malo zemljano igralište, pa ogradni zidovi, te konačno i mali arboretum i rasadnih biljnih mladica. Sve to vodila je ondašnja Šumarija u Imotskom. Upravo sa takvim sadržajima Gaj je postao omiljeno izletište Imoćana. Tamo su kretali brojni đaci imotske osnovne i Gimnazije, održavala se i nastava na otvorenom.
Biolozi i prirodoslovci tumačili su im važnost biljaka, ali i bogatog životinjskog svijeta Gaja. Na malom igralištu održavali su se sportski susreti, mnoga prigodna natjecanja, tamo sredinom šezdesetih pohodili su ga izviđači. Tamo bi u svojim šatorima logorovali, obilazili ga i čistili.
Posebno bi gaj oživio u ljetnim mjesecima kada bi uz zvukove glazbe ondašnjih glazbenika, zvukovi gitare, harmonike, saksofona, trube i klarineta stvarali predivnu zvučnu kulisu. Plesali su zaljubljeni parovi, obiteljski ljudi, gosti Imoćana, a dobra spiza imotskih gurmana bila je uvijek prisutna.
Jednostavno Gaj je bio drugi dom Imoćana. Nije bilo mjeseca, pa i tjedna da se u Gaju ne bi organizirale radne akcije čišćenja i uređenja te šume, pazilo se s posebnom dozom pažnje na protupožarnu zaštitu te šume. Svjedoči tomu da nekoliko malih požara koji su brzo lokalizirani Gaj nikada na sreću nije bio vatrom ugrožen.
Posebna priča imotskog Gaja bila je njegova intima. Intima mladih zaljubljenih Imoćana. Na stotine brakova sklopljeno je upravo s porukom Gaja. Bilo je zlatno pravilo u Imotskom: ako momak odvede djevojku u Gaj da je to i konačna potvrda da će je vjenčati. Također bezbroj je i mladih Imoćana začeto u toj šumi.
Jednostavno,Gaj je bio simbolom Imoćana.
I onda su došle tamo osamdesete, devedesete godine prošlog stoljeća i Gaj polako biva zaboravljen, napušten i zapušten. Devastirane su fontane, puteljci, nije više bilo zabave ni dječje vriske, sve manje i zaljubljenih parova. Automobili, napredak tehnike, neki drugačiji način života odmaknuo je neke nove generacije od Gaja. I tako sve do prije desetak godina.
Onda su došli opet neki novi ljudi iz Šumskog gospodarstva, stručnjaci, te konačno oni koji su željeli imotskom Gaju vratiti život. I čini se da su uspjeli, ali sada u novom modernijem ruhu. Istina kroz Gaj sada prolazi asfaltirani put, ostali su i mali puteljci za šetnju i rekreaciju.
Sredstvima Fondova Europske unije obnoviti će se stare fontane, postavljeni će biti i putokazi, informativne table sa popisom svih biljnih i životinjskih vrsta koje tu obitavaju. Ruku Šumariji iz Imotskog dao je i grad Imotski, pa će se sada i vizualnom tehnikom nadgledati i paziti Gaj.
Novo vrijeme i nova tehnika neće narušiti izvorni integritet Gaja. Arboretum koji se planira oformiti obuhvatiti će cijeli prostor Gaja sa nekim novim sadržajima. Hoće li to sve skupa u konačnici vratiti život Gaju u smislu dolaska mladih, organizirati susrete sportsko, kulturnih i zabavnih sadržaja, dovesti učenike imotski škola da, kao nekada, imaju satove prirode, biologije na otvorenom, ostaje vidjeti.
Svakako, šuma Gaj nije zaboravljena, neka nova vremena zapljusnula su njezine još uvijek visoke i čvrste borove, pjesmu slavuja.
Kako bi rekli imotski Gaj živi vječno.
Tekst i snimci : Braco Ćosić