Organizirano vatrogastvo u Imotskom i Imotskoj krajini datira punih 120 godina. Točnije, davne 1900. godine ondašnje austrijske vlasti, zajedno sa dobrovoljcima iz Imotskog organizirale su vatrogasnu zaštitu ondašnje Režije duhana u Imotskom.
Godinu dana kasnije iz Beča u Imotski stiže i prva vatrogasna kočija za gašenje požara koju su vukli konji. Ona je i dan danas u prostorima DVD Imotski. Onda 1951. godine, znači točno prije 70 godina osniva se dobrovoljno vatrogasno društvo Imotski, koje djeluje i danas.
Kroz sedamdeset godina društvom je prošlo nekoliko tisuća Imoćana i to ne samo iz grada već i iz mnogih mjesta Imotske krajine. Konačno, osim što su članovi toga društva spasili do sada mnoge objekte, šume, svojim požrtvovanim djelovanjem spasili su i mnoge ljudske živote, bilo za vrijeme potresa, poplava ili drugih elementarnih nepogoda.
Članovi DVD Imotski prvi su bili u spašavanju imovine i ljudi kako u Imotskom, tako i diljem Imotske krajine. Tek u novije vrijeme osnivanjem dobrovoljnih vatrogasnih društava u Lovreću i Zagvozdu, te profesionalne Javne vatrogasne postrojbe smanjuje se taj pritisak na DVD Imotski, no i dan danas u bilo kojoj intervenciji njihovi članovi su prvi u akcijama spašavanja,ili gašenja vatre.
Konačno, s početkom Domovinskog rata mnogi članovi toga društva prvi su krenuli u obranu Domovine. Neki i podarili svoj život za Hrvatsku.
Ovaj uvod napisali smo zato da naši čitatelji vide koliko su imotski vatrogasci učinili za svoje mjesto i za cijelu Imotsku krajinu.
No, tema ove priče svakako je i djelovanje imotskih vatrogasaca u imotskoj svakodnevici, imotskom kulturnom životu. Tamo, pedesetih, šezdesetih i dijelom sedamdesetih godina prošlog stoljeća imotski vatrogasci osim sudjelovanja u svim akcijama spašavanja, bili su i izvanredni organizatori imotskog kulturnog života.
Najpoznatije takvo djelovanje bio je na daleko poznati Vatrogasni ples. Ta svojevrsna priredba osim zabavnog karaktera glazbe, plesa, raznih tombola, imala je i svoj društveni karakter. Vatrogasni ples bila je središnja godišnja priredba u Imotskom. Pripremao se mjesecima.
Vatrogasci su imali i svoj glazbeni sastav. Naime, ondašnji vrhunski imotski glazbenici bili su svi od reda i članovi DVD Imotski. Zapravo prisutnost u tom društvu bila je za svakog Imoćanina posebna čast. Nakon mjeseci upornog vježbanja, pripremanja novih skladbi s nestrpljenjem se očekivao nastup vatrogasnog sastava.
Mjesec dana prije po cijelom Imotskom postavljali su se ručno izrađeni ogromni panoi koji se ne bi po površini, ali i kvaliteti mogli postidjeti današnjih skupih jumbo plakata. Desetak dana prije plesa grad bi bio okićen zastavicama društva, raznim fotografijama s njihovih intervencija, a dobiti ulaznicu za ples bila je ipak privilegija. Svoje mjesto imali su osigurano tadašnji uglednici i nositelji lokalne vlasti. Imotske djevojke i gospođe mjesecima su pripremale svoje svečane haljine sašivene od najboljih imotskih krojačica.
Na vatrogasnom imotskom plesu obavljale bi se zaruke budućih supružnika, a mladi vatrogascima je ples bio prilika i za iskazivanje simpatija djevojkama.
No, ono zanimljivo na ples nije mogao onaj mladić ili djevojka koji nisu navršili 18 godina, pa i poneku godinu više. Također Vatrogasni imotski ples na neko vrijeme pomirio bi zaraćene kvartove Jezero i Bazanu, prestajali bi oni kameni ratovi, grad bi živio u posebnoj idili.
Posebna priča na plesu bio je gastronomski meni koji bi se mjesecima planirao, a pet, šest dana prije i počeo pripremati. Pošto se ples organizirao negdje na prijelazu zime i proljeća mlada janjetina bila je prva poslastica.
Dakako i druga imotska jela koju su spremali isto vatrogasci i njihove supruge. O slatkim izričajima na plesu ne treba trošiti riječi. Imotska torta, rafijoli, da ne govorimo o pravom moru ostalih slatkiša, a od pića najbolja domaća vina s područja Imotske krajine. Ono zanimljivo, Vatrogasni imotski ples nije bio samo jednu noć, već dvije, a bilo je slučajeva da bi bio i tri večeri, kako bi ga svaki član na jedan način “kušao” i sutra u Imotskom mogao kazati da je bio na tom kultnom druženju.
Na plesu je bila i velika tombola sa mnogim vrijednim darovima, birala se miss plesa i najbolji plesni par, a vatrogasni bend svirao bi iza pola noći i svoje najnovije skladbe. I još nešto zanimljivo s toga plesa. On bi započeo u večernjim satima oko 20 ili 21 sat i trajao bi do ranih jutarnjih sati, tamo oko 5 ili 6 sati. No ako bi bilo još zainteresiranih plesača dao bi se produžiti i do deset sati izjutra.
Posebna priča toga događaja u Imotskom jeste da bi tek nakon dva, tri dana krenuli komentari: tko je sve bio, tko je s kim bio, koji je mladić zamolio i koju djevojku za ples, koji je par bio najljepši, koji je i najbolje plesao, koje je jelo bilo najbolje, konačno čija je suknja ili odijelo bilo najbolje. I od tih i takvih slatkih ćakulica živjelo se mjesecima, pa rekli bismo do slijedećeg plesa za godinu dana.
Šteta, baš šteta što je ta manifestacija jednostavno nestala, ugasila se još tamo krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Vremena se istina mijenjaju, dolaze nove generacije, a mi eto pišemo da se te lijepe stvari iz imotske povijesti ne zaborave.
Kako je živio Imotski nekada? Lijepo, svi živući ljudi toga grada, a njih je uistinu vrlo malo, složiti će se s tom činjenicom. Lijepo je sada nekima i živjeti od tih uspomena.
I za kraj treba iskreno kazati da su imotski vatrogasci bili duša svoga grada.
Braco Ćosić