Pogon na vodik je djelovao toliko obećavajuće da se činilo izglednim da će do danas biti dominantan. Gdje je zapelo?
Baterije dovoljnog kapaciteta su teške, dugo se pune, osjetljive su na vanjske temperature, a i mreža punionica u Europi još je neravnomjerno razvijena. No, postoji alternativa za vožnju bez štetnih emisija, a zove se – vodik.
Ovaj plin u prirodi se ne nalazi u elementarnom obliku (H2), no ima ga praktično beskonačno, jer svaka molekula vode (H2O) sadrži dva atoma vodika.
Trenutno na tržištu postoji tek nekoliko modela koji koriste ovu pogonsku tehniku, poput Toyote Mirai ili Hyundaija Nexo. Mirai treba nekih 0,8-0,9 kg za 100 km vožnje, pa sa 5,6 kg vodika u spremniku prelazi do 650 km. Zamislite samo kolika bi baterija bila potrebna za usporedivi doseg i koliko bi trajalo punjenje!
Ipak, broj punionica za vodik još je vrlo skroman. Prva je otvorena pred 20-ak godina, a do danas ih je po svijetu tek nešto više od 800.
Naravno, sve ovo ima smisla samo uz čisti, tzv. ‘zeleni’ vodik, dobiven elektrolizom vode uz električnu energiju iz hidro ili vjetroelektrana, fotonaponskih ćelija ili nekog drugog izvora koji ne emitira štetne emisije.
No, potrošnja električne energije pritom je vrlo visoka…
Cijeli članak možete pročitati na: jutarnji.hr
Foto: Pixabay