Kad sam čula da ove godine neće biti ni Adventa u Zagrebu, ili će ga biti u nekoj smanjenoj i dislociranoj varijanti, iako mi je posve razumljivo zašto je tako, osjetila sam kao da je netko zabio posljednji čavao u lijes društvenog života našeg glavnog grada.
Kazališta već ionako rade s trećinom kapaciteta, neka uopće ne rade još od potresa, kina se ne čine primamljiva otkad su brojke oboljelih od Covida -19 počele nesputano rasti, a restorani, iako još uglavnom rade, s pojavom hladnog vremena i nemogućnosti sjedenja na terasama pitanje je do kad će opstati.
Uopće ne znam kako izgledaju izlasci u klubove, ali dobro, nisam ja više ni ciljana publika, no plesanje s maskama bih ipak radije ostavila za karneval u Veneciji, nego za groznicu subotnje večeri.
Još od proljeća i potresa bavim se jednom mišlju; ima li život u gradu smisla u novom normalnom? Vjerujem da ima onih koji bi i prije ovih nenormalnih uvjeta života uvijek radije odabrali selo nego grad, no meni, curi koja je odrasla u centru grada, u zgradi iz 30-ih godina prošlog stoljeća u kojoj su živjeli još moji baka i djed, na četvrtom katu bez lifta, tek desetak minuta pješke udaljenoj od Trga bana Jelačića a pet od HNK, to nikad prije nije bila opcija. Do danas. Kao da čita moje misli i Internet mi u posljednje vrijeme nudi priče onih koji su napustili užurbanu svakodnevicu, buku gradskog asfalta i zamijenili je životom na otoku, svjetioniku, farmi ili negdje na osami. Pa tako čitam o obitelji koja je prodala sve u gradu i odselila na svjetionik. Lovci na nekretnine javljaju da je porasla potražnja za kućicama u Lici i Gorskom kotaru, a mediji obznanjuju da je pet sati od najbližeg grada udaljen otok Lastovo – korona free zona.
Neki dan sam se vratila iz berbe maslina i prvi put u životu poželjela sam ostati na moru zauvijek. Unatoč buri i kiši koja je dosadno sipila, nepostojećem grijanju u apartmanskom smještaju, učinilo mi se bolje od grada koji je sablasno utihnuo.
*Stavovi i mišljenja u ovom tekstu osobni su stavovi autora i ne odražavaju stavove i mišljenja redakcije i uredništva
Cijeli članak možete pročitati na: miss7.24sata.hr
Foto: Pixabay