Kavana i restoran Muzej nalaze se u Muzeju za umjetnost i obrt koji je jedan od prvih institucija takve vrste u Europi. Smješten je samo 5 minuta hoda od Trga bana Josipa Jelačića i povijesne jezgre grada. A kada možete osjetiti blizinu HNK-a Zagreb, shvaćate da ste uistinu u samom središtu hrvatske metropole u kojoj se u svakom trenutku nešto događa u kulturnom, umjetničkom, glazbenom, turističkom, povijesnom ili bilo kojem drugom smislu. Zašto kavana, toliko i nije bitno, osim podatka da je uspješno drži jedan Imoćanin kojeg je put prije nekoliko desetaka godina donio prema Zagrebu kao studenta, i koji je poslije završio fakultet, postao obiteljski čovjek, gospodarstvenik i zaljubljenik u svoju gangu i narodne običaje Imotskog.
Kavana Muzej idealno je mjesto za odmor uz ispijanje kavice i degustaciju malih, slanih i slatkih zalogaja, ali i idealno mjesto za sastanke i druženja, pa smo se upravo tu našli s vlasnikom, Imoćaninom, gangašem i čuvarom baštine Ivom Šućurom.
U hladovini vrtne bašte Muzeja ovog zagrebačkog jutra Ivo nas je dočekao u odijelu zbog već, kako je kazao, dogovorenih sastanaka u svezi s događanjima u njegovom restoranu. Sjeli smo za stol i počeli malo pričati o njemu, o dolasku u Zagreb i neospornoj ljubavi prema svom kraju, narodnim običajima, gangi, nošnjama, dobrim vinima i drugim malim dogodovštinama…
Ivo, lijepo je ovdje kod tebe u zagrebačkom Muzeju, no u razgovoru s prijateljima sjetiš li se svog Imotskog, i vremena kada si otišao po prvi put u Zagreb?
„Pa kao i većina nas Dalmatinaca, dolazimo ovdje u Zagreb završiti škole, pa ćemo se vratiti dolje, a nitko se nije vratio, pa ni ja. Došao sam krajem sedamdesetih, došao u Esplanadu u onu staru gdje je nikla velika ljubav, završio sam u tom hotelu i u njemu ostao punih dvadeset godina, tu sam osnovao obitelj, napravio kuću i više povratka nema.“
Vi ste uspješan čovjek, je li nekako u genima urođeno da su Imoćani vrsni trgovci i vrhunski ugostitelji?
„Pa je, i tako se kaže danas, i prije svega su vrijedni ljudi; kada imaju priliku zaraditi, onda to i iskoriste i to je bit svega. Sjećam se jedne prilike kada me je legendarni Stevo Karapandža u mojim počecima vidio i pratio. Mislio sam kako me želi ukoriti, pa me pozvao sebi i veli, od kuda si, daj mi jednog iz tvog mjesta da radi tako, a da ništa ne zna ja ću ga naučiti kuhati.“
Nije baš jednostavno dočarati u desetak rečenica 35 godina života u Zagrebu, no Ivo ih na svoj način opisuje:
„Nisam znao što me očekuje. U samom početku rada u hotelu imali smo revije hodanja, čitanja, čak sam na početku promašio i hotel pa otišao u drugi i tako, ali malo-pomalo zasnujete obitelj, kad hoćete, ulažete puno truda i uspjeh je tu. Kad odete iz neimaštine, iz tog krša, odlazite svugdje, onda nas ima puno više po svijet nego u samom Imotskom.
Teško je govoriti o sebi, no moram kazati da sam došao ovdje s nule, i kad pogledam, možda sam previše stekao; imam četvero djece, svi fakultetski obrazovani i to mi je najveći uspjeh, najveća dika i ponos.“
Ivo, znamo da ste vi iskonski čuvar baštine svog rodnog kraja. Tradicija i običaji duboko su u vama..
„Pa jesam, i sve zahvaljujući mom ocu od kojeg sam naslijedio ljubav prema starim pučkim običajima pjevanja gange, jer je moj otac svirao sve instrumente. Bio je jedan od vrhunskih pjevača, pa sam u doba kad nije bilo lako kupiti kameru i to uradio prije trideset godina, i učlanio se u KUD Zapadne Hercegovine i Imotske krajine s kojim smo obišli cijeli svijet. Napravio sam kuću u svom Imotskom i nazvao je „gangino gnjizdo“. To je jedna lijepa kamena kuća sa zavidnom vinotekom, gdje se s prijateljima sastajem, punim akumulatore, te svako malo odem dolje kada mi nestane struje.“
Rekli ste mi jednom kako gangu nije lako naučiti, a druge zagrebačke i zagorske napjeve skidate u trenutku.
„Tako je, pa i sve ostale pjesme kad ih čujem, skinem ih za pet minuta. Gangu, ako se ne rodite u njoj, nju je jako teško pjevati, mnogi je bagateliziraju, mislim da ju je jako teško pjevati, o njoj mogu puno pričati o tom desetercu s kojim se može puno reći, zapravo preslikati cijeli život, odlaske i dolaske, ljubavi i sprovode. Ganga je život, ona te prati, a koliko je u mojoj obitelji prisutna, govori i podatak da mi je starija kći na Filozofskom fakultetu napisala stručni rad na temu „Narodne pjesme Dalmatinske zagore kao najvjernija pratilica hrvatskoga naroda“. Ganga je u meni i rijetko odem ujutro na posao i navečer kad se vraćam da putom ne pustim jednu dok idem kući.“
„Pa svake godine idem u Cistu gdje se njeguje Festival gange i rere zahvaljujući jednom entuzijasti, gospodinu Rojnici. Potom idemo u Slivno, Katune, jer se ganga pjeva iznad Cetine i Neretve. Pratim sve festivale jer mi je to izuzetna ljubav prema svom kraju i hrvatskoj baštini.“
„Snimili smo i priču o gangi i promovirali je po svijetu“, kaže nam Šućur, te ističe kako se ganga polako seli u folklor i KUD-ove, jer je teško očekivati da će ostati ovakva izvorna. Misli da je on zadnja generacija izvornog pjevanja gange. „Nešto mlađih ima još po Hercegovini, ističe naš sugovornik tvrdeći kako je dobar gangaš ravan Pavarottiju.
„U zadnje vrijeme i mediji daju podršku očuvanju gange, pa sam s kolegom Tomom Matkovićem radio prema UNESCO-u na očuvanju i zaštiti ovog izvornog napjeva kao nematerijalne kulturne baštine. Meni preostaje i dalje lijepo govoriti o gangi, zapjevati je u lijepom obliku, na posebnim mjestima kako bi se otrgnula zaboravu“, zaključuje Ivo Šućur.
A mi mu želimo još podosta poslovnog uspjeha te posebno da napuni akumulatore kako bi imotska ganga nastavila živjeti punim plućima.
Više u kategoriji: Kulturna baština; Osobe
D. Šabić, mag. nov.
