Prva prava kriza čije sam posljedice osjetio na vlastitoj koži uopće se nije tako zvala. Sukladno pravilima metajezika što ga je nalagao socijalistički bonton, štrajkovi su se zvali obustavama rada, a ekonomsku kataklizmu ljupko smo krstili stabilizacijom. Kad smo konačno suočeni s činjenicom da smo zaduženi do grla.
Preko noći, naša su stvarnost postali nepregledni redovi pred dućanima i benzinskim pumpama. Vozilo se u režimu par-nepar, redukcije struje pogađale su nas redovitom dinamikom.
Tada smo, pretpostavljam, prvi put sumorno zaključili kako smo dodirnuli dno. Zaključili i gorko se prevarili, jer su otada pod nama prokopali još barem šest, sedam etaža. Stabilizacijom započeto rastakanje Jugoslavije dovršeno je krvavim ratom koji nas je vratio desetljećima unatrag. Na njegovu početku imao sam 27 godina, ali mi je zato zemlja munjevito nazadovala pa se vratila otprilike u stanje kao iz vremena moga rođenja.
Kako to na ovim prostorima obično biva, poraće je na mnogo načina bilo gore od rata samog. Civilizacijska regresija.
Početkom novoga milenija naivno smo se ponadali kako smo možda i mi sami na novom početku.
Virus je prvo napao imunosni sustav ljudi, potom je poharao ekonomiju, a samo je pitanje dana kad će se aktivirati i treće zlo u obličju ne manje razornih društvenih potresa.
Iz perspektive čovjeka koji je rođen 1964. godine, čini mi se kako aktualna dižgracija ima samo jednu utješnu dimenziju. Naime, mome naraštaju ona bi mogla biti ujedno i posljednja. Nisam toliko pesimističan da prognoziram pomor cijele jedne generacije u relativno kratkom vremenu.
Upravo suprotno, mislim da će ova nesreća potrajati toliko dugo da ćemo mi prirodnim putem i bez naglih, šokovitih ekscesa izumrijeti prije nego što se oglasi službeni kraj katastrofe.
Cijeli članak možete pročitati na: slobodnadalmacija.hr
Foto: Pixabay