Ivan Duknović hrvatski je kipar iz 15. st.. Sin proto magistra trogirskih kamenara, vjerojatno je kod kuće izučio klesarski zanat, a u Italiji nastavio umjetničku naobrazbu. U sedmom desetljeću XV st. javlja se u Rimu kao zreo majstor spreman i sposoban za vrlo vrijedne narudžbe. Istaknuvši se na njima osobnim likovnim shvaćanjima i samostalnim stilom nesumnjivo se uklapa u vrhove tamošnjega renesansnoga kiparstva. Kao njegova rana ostvarenja prepoznaju se dva monumentalna portala na Palazzo Venezia i razvijene skulpture završnoga dijela pročelja hrama Sv. Jakova u Vicovaru kraj Tivolija. Petnaestak godina tijesno surađuje s A. Bregnom i Minom da Fiesoleom, zadržavši vlastiti izraz prepoznatljiv po energičnoj impostaciji figura i temperamentnoj obradi površine.
S prvim umjetnikom izrađuje oko 1466. u crkvi Santa Maria sopra Minerva grobnicu kardinala G. Tebaldija, oblikujući lik pokojnika na sarkofagu i veći dio dekora s puttima. Zasad jedini arhivski podatak o njegovu radu, ukazao je na dva kipa s pet reljefa izrađenih 1469. za klasično koncipirani oltar Gospe u crkvi sv. Ivana u Norci. Oko 1485. Duknović odlazi na dvor Matije Korvina u Ugarsku i tu proširuje tematiku rada. Figuralna fontana Herakla s lernejskom hidrom i kruna zdenca iz kraljevske vile u Višegradu te reljefna pala oltara iz pavlinske crkve u Diosgyoru potvrđuju njegovu visoku vrsnoću. Zaslužan za prenošenje likovnih spoznaja talijanske renesanse na Dunav i unaprjeđivanje tamošnje umjetnosti, Duknović je dobio plemićki naslov i feud s dvorcem Majkovec u Hrvatskoj. Smatra se da je portretirao uglednike iz humanističkoga kruga, te mu pripisuju niz plitko reljefnih portreta po europskim muzejima uključujući fragmente nadgrobne ploče biskupa Baratina, čuvane u Zagrebu.
Održavajući trajne veze sa zavičajem, Duknović se čvršće potvrdio u Trogiru. Osim kipova u renesansnoj kapeli gradskoga zaštitnika sv. Ivana kao remek-djela iz zenita stvaralaštva i sv. Tome sa znakovima staračke sustalosti — opus mu je dopunjen kipom sv. Magdalene iz franjevačkog samostana, portalom s puttom grbonošom palače Cipiko, lunetom s grbom obitelji Cega te grbom s klesarskim priborom. To su ujedno i najbolja djela zrelog renesansnog kiparstva u nas. Budući da su Dubrovčani odbili da ga prime u službu, zadnje godine života proveo je na susjednoj obali Jadrana; u Veneciji je 1498. prihvatio izvedbu monumentalnoga oltara Sv. Marka (sa 17 figura), ali ga nije završio, a ono što je učinio nije očuvano. Otada potječe izražajni reljef Blažene Djevice Marije u padovanskomu muzeju i poprsje A. Zena u muzeju Correr.
Zadnji svoj rad, grobnicu blaženoga G. Gianellija, Duknović je 1509. ostavio u katedrali u Anconi. Zavrjeđujući visok položaj u ukupnomu razvoju renesansne skulpture Duknović se ubraja među najznačajnije strane umjetnike koji su pridonijeli talijanskoj umjetnosti i koji su ujedno tim iskustvom obogatili i baštinu svoje zemlje.
Izvor: marina.hr
Više u kategoriji: osobe, kultura
D. Šabić, mag. nov.