Neminovno nas salijeću misli o sad već gotovo prošloj godini i nadama za buduću godinu. Prolaznost ili opstojnost, stjecanje onog više, titule, boljitka, bračnog statusa, raznih predmeta, čega bilo, postavljanje pitanja – je li me to sve zadovoljilo? Je li ispunilo moja očekivanja kao i očekivanja mojih bližnjih, možda i Onog gore? Teško si je postaviti ovakvo pitanje i naići na odgovor s kojim ćemo biti u miru. Zar ne?
Zbog čega čovjek mora biti u konstantnoj koliziji htijenja i ostvarenja?
Jesmo li pripremili svo jelo i piće za doček Nove? Jesmo li izvršili posljednje pripreme vanjštine kako bi se svima pokazali u blještavilu, u našem najljepšem izdanju? Zbog čega onda slavimo ispraćaj stare godine? Želimo li je se sjećati? Kako tko, kako za što.
Zanimljivo je to kako nas puki brojevi (datumi) navode na razmišljanja, oni kao da vežu određenu simboliku za sebe, pa nam je neki datum manje ili više značajan. Međutim, kakva god bila godina na umoru, sjetimo se da se ponoviti neće kao ni svi oni trenutci u kojima smo sami mogli biti bolji, pokazati razumijevanje, pružiti ruku i ostvariti neopisivo ispunjenje bića mirom i – srećom. To je ono što će jedino ostati iza nas jer kad je iskreno, čišće biti ne može. Tko to shvati, neopisivo je bogat i na sva pitanja s početka teksta odgovorit će sa smiješkom – zato što je dao sve od sebe, najbolje od sebe, ali ne i najblještavije od sebe.
Više u kategoriji: Kulturna baština
G. Dujmović, dipl. kroat. i ang.