Mladi i perspektivni filmski redatelj Nevio Marasović nedavno je snimio svoj treći film „Goran” koji je, iako još nije premijerno prikazan u hrvatskim kinima, već pobrao ovacije filmske publike i kritike te priznanje u obliku nagrade glavnom glumcu Franji Dijaku na Fantasia Film festivalu u Montrealu.
U iščekivanju premijere „Gorana” u hrvatskim kinima koja je najavljena za siječanj 2017. godine, postavili smo Neviju nekoliko pitanja kako bi nam barem malo skratio vrijeme do izlaska filma koji se već okitio atributima drugačijeg i šokantnog.
Tvoj treći film „Goran” još nije ni doživio promociju u hrvatskim kinima, a već je na Fantasia Film festivalu u Montrealu zaradio priznanje u obliku nagrade za glavnog glumca kojeg utjelovljuje Franjo Dijak. Iako nisi mogao biti u Kanadi na festivalu, koju su te emocije preplavile nakon što si saznao za nagradu?
Nitko iz filmske ekipe nije mogao ići u Montreal na premijeru filma, što baš i nije bilo fora, ali čim sam čuo za nagradu koja je dodijeljena Franji Dijaku za glavnu ulogu bilo mi je jako drago, čak i draže nego da sam osobno osvojio nagradu. Bilo mi je drago u prvom planu zbog Franje jer je on tako divna, skromna i samozatajna osoba, a s druge strane, drago mi je da je na neki način dobio potvrdu za svoj rad jer se zbilja potrudio ulogu dovesti do savršenstva, a to jako dobro znam jer sam s njim, kao redatelj, prolazio sve faze nastanka i oblikovanja lika Gorana. Druga stvar je da je ta nagrada jako dobra stvar i za film jer publika uvijek radije pogleda film u kojem je glumac dobio priznanje za svoju glumu. Priznanja redatelju su im nekako malo manje bitna, pa je i to jedan od razloga zašto mi je draže da je Franjo dobio nagradu.
Tko je Goran?
Film je dobio naziv Goran iz dva razloga. Prvi je da se glavni lik u filmu zove Goran, a drugi je da se stanovnici Gorskog kotara često nazivaju Goranima, pa je nekako ime Goran ime za sve likove u filmu. Goran, kojeg utjelovljuje Franjo Dijak, samozatajan je coenovski lik koji živi u Delnicama i živi skroz dobar život. Goran ima prekrasnu ženu Linu koju glumi Nataša Janjić, a posao mu je voziti taxi. Goranova strast je koliba u planini u kojoj on sa svojom ženom i prijateljima organizira zabave i druženja. Goranov najbolji prijatelj, kojeg glumi Goran Bogdan, zove se Slavko, a njih dvojica zajedno rade finsku saunu. Oni žive lagodan život ispijajući pivo, družeći se uz stare filmove i gradeći saunu, a glavna prekretnica priče dogodi se na jednoj večeri kada Goranova žena Lina obznani pred svima da je trudna.
Kako je izgledalo snimanje „Gorana” i tko se sve našao na Goranovom filmskom setu?
Snimanje „Gorana”je bilo nešto najluđe na svijetu. Snimanje filma odvijalo se u zimu 2015. koja je ostala poznata kao zima s najviše snijega ikada u Gorskom kotaru. Iako nismo znali da će nas dočekati nevjerojatne količine snijega u Delnicama, ipak smo krenuli na put vjerujući da sreća prati hrabre, a tako je na kraju i bilo. U jednom trenutku, tijekom snimanja, čak smo i zapeli u planini zatrpani u kući, a gorska služba nas je morala spašavati. Upravo ta atmosfera snježnog mikrosvijeta luđaštva u kojoj smo se mi nalazili snimajući film, činila se kao da je iz drugog svemira. Zapravo, cijelo iskustvo snimanja bilo je nevjerojatno, a što je najbitnije, bili smo svi složni i nikom ništa nije bilo teško.
Što se tiče filmske postave, glavnog lika Gorana glumi Franjo Dijak, a njegovu ženu Linu Nataša Janjić. Lininog tatu glumi Milan Štrljić, a brata Janko Popović Volarić. Među ekipom je i Filip Križan, koji je poznatiji kao kazališni glumac te Gorana Bogdana koji glumi Goranovog najboljeg prijatelja Slavka. U Filmu se pojavljuje i Bojan Navojec, a jednu manju ulogu glumi slovenska glumica Iva Krajnc.
Otkud ideja za film?
Film je nastao kao hrvatsko-norveška suradnja sa scenaristom Gjermundom Gisvoldom. Gisvolda sam upoznao na sjeveru Norveške na jednoj scenarističkoj radionici za film koji sada spremam i za koji imam budžet od HAVC-a. Gjermundov stil pisanja mi se odmah jako svidio zbog njegovog mračnog, coenovskog i skandinavskog štiha. Čitajući Gisvoldove rečenice znao sam da s njim želim surađivati. Nastavak naše radionice prebacili smo na Vis te sam tu s Gjermundom podijelio svoj san o snimanju „fargovskog filma u snijegu”. Iako nisam imao novaca ni budžeta za film, Gjermund je nakon dana razmišljanja pristao na suradnju. Gjermund i ja smo danima pričali u Gorskom kotaru o likovima i okvirnoj ideji filma kada sam ja u jednom trenutku doživio prosvjetljenje i smislio okosnicu radnje. Gjermund se prihvatio posla i nakon četiri dana donio mi scenarij koji je za mene bio suludo dobar. Moram priznati da se nas dvojica odlično nadopunjavamo u ovim stvarima, a sad s nama radi i Janko Popović Volarić, pa je sada još to bolje jer imamo razrađenu metodologiju rada.
Možeš li mi usporediti „Gorana” s tvoja dva prethodna filma „Show must go on” i „Vis-a-Vis”?
Vis-a-Vis je toliko specifičan film da je s njim teško išta uspoređivati, a Show must go on je moj prvi film rađen u studentskim uvjetima, pa ga je zbilja teško stavljati u kategoriju s „Goranom”.
Iako, većina ljudi koja je već pogledala „Gorana” kaže da prepoznaje moj autorski potpis koji je vidljiv i u filmu Vis-a-Vis, bez obzira na to što su ta dva filma različita i po stilu snimanja i po priči. Nadam se da će „Goran“ opravdati očekivanja koja je Vis-a-Vis postavio na jednu visoku razinu.
Na koji tip publike ste ciljali kada ste snimali „Gorana“’
Ciljana publika su svi ljudi koji vole više žanrovski film i nezavisni američki film naspram europskog. „Goran“ zapravo pleše na nekoj margini između komercijonalnog i art filma. Na neki način ispada da svi moji filmovi tako nekako završe, a publika za koju smo snimali film zapravo su sve grupacije ljudi iznad osamnaest godina, ali koji ipak imaju malo profinjeniji filmski ukus.
Kako vidiš svoje mjesto u hrvatskoj kinematografiji i što općenito misliš o hrvatskoj kinematografiji?
O svom mjestu u hrvatskoj kinematografiji baš i ne razmišljam. Ja radim ono što mi se radi, intuicijski, bez ikakvih kalkulacija hoće li se kome svidjeti ono što radim i je li to što radim festivalski materijal.
Hrvatska kinematografija kreće se u super smjeru te sve što se snima osvaja neke nagrade. Samo u zadnje vrijeme Rajko Grlić osvojio je Grand Prix za svoj posljednji film, a Hana Jušić nagradu na venecijanskoj Mostri, a sve je krenulo sa Zvizdanom. Mi smo sada jako vruća roba, a to je produkt godina vrijednog i teškog rada.
Kako je biti filmski redatelj u Hrvatskoj?
Mislim da kao filmski redatelji u Hrvatskoj imamo čak i bolji položaj nego u nekim drugim europskim kinematografijama. Kod nas ako se iti malo trudiš velika je šansa da ćeš dobiti mogućnost i sredstva za snimanje, a i manja konkurencija dodatno uvjetuje olakšani rad.
Na čemu trenutno radiš? Imaš li ideja za neki novi film?
Trenutno snimam Comic Sans za koji sam dobio novce od HAVC-a. Na tom filmu radim već nekoliko godina, iako sam njegove elemente koristio u svom drugom filmu Vis-a-Vis. Sve je počelo na Visu gdje se, u razgovoru s Jankom Popovićem Volarićem izrodila ideja o glumcu i redatelju koji si razgovorima pružaju uzajamnu psihoterapiju. Iz cijele te ideje nastao je Vis-a-Vis, ali temeljni okviri Comic Sansa su ipak ostali iako Comic Sans možemo nazvati fikcijskim making of-om Vis-a-Vis-a. Comic Sans se počinje snimati u travnju sljedeće godine, tako da ga publika može očekivati u siječnju 2018.
Siječanj 2017. najavljen je kao termin hrvatske premijere „Gorana”. Želiš li nešto poručiti publici koja željno iščekuje dolazak Gorana u kina?
Pa, svakako nemojte voditi djecu mlađu od osamnaest godina u kino zbog jako šokantnog kraja. Mi smo se navikli, ali ljudi koji prvi put pogledaju film ipak nevjerojatno reagiraju zbog raspleta priče. U filmskom smislu to je nešto najbolje što smo mogli napraviti. Publika može očekivati jedan film koji definitivno izgleda drugačije od bilo kojeg hrvatskog filma, a za to je najzaslužniji Gjermund Gisvold.
U svakom slučaju, svatko tko pogleda film neće se dosađivati, a bit će mu jako uzbudljivo i šokantno.