Vrime je od mačkara.
-Ma jedva čekam one materine fritule, jer ih se u bilo koje drugo vrime u godini ne može tako pofrigati nego kada su poklade i mačkare. Nego, znate li što se u Maje sprema za masku? Kupila je krep-satena, tila, gabardena i još neke robe koju je dobila iz Italije i svaku večer se šije da niko ne vidi. Sakrivaju masku ko zmija noge.
-Ali vidit će se sve na glavnom maskenbalu, no imat će jaku konkurenciju. Upitna je prva nagrada ove godine za najbolju masku.
-A ko će biti Stari Bako. Oće li Grgo, Slon, ili će Ado?
-Ja bi izabra onogakoji najbolje piva, ali i da voli malo popit .Đava ti Baka odnio ako se malo ne napije prije povorke. Mora navlažit grlo.
I tako dijaloga u nedogled, po cilom Imotskom.Tako vam je to kada su u điru maškare, kada započne pokladno vrime. Cili se Imotski izobliči, postane nekako drugačiji, zaborave se svakodnevne traume, problemi, pa i ta nesritna recesija, i priča se o maškarama. Ruku na srce, prijašnjih godina daleko, daleko više, no priča se. Dolaze neke nove generacije, ali tradicija ostaje.
Eto i mi Vam, dragi naši čitatelji Terracon News-a, želimo samo prenijeti mrvicu atmosfere koja se uvukla među Imoćane. Prije, ne tako davno, o mačkarama je brujao cili Imotski. Danas bruje samo stare varuške kuće te dica onih koji su Imotski i njegove običaje prihvatili kao svoje naslijeđe.
A mora se priznat da su imotske maškare nadaleko poznate. Čast mnogim sredinama naše Dalmatinske zagore, primorja, ali kad se samo ustvrdi da Imotski ima tradiciju maškara dugu više od 150 godina, o čemu lijepo svjedoče pisani dokumenti i fotografije, e to neke druge sredine nemaju. Imotski za to ima i potvrdu. Vidite, otvorite pročitajte i pogledajte što vrla Imoćanka prof. Gordana Radić napisala u svojoj kultnoj knjizi „Bako-imotske karnevalije“ pa ćete se uviriti. Uostalom, prva je to knjiga o mačkarama i pokladnim običajima kod nas i svojevrsna enciklopedija jednog prastarog običaja po kojemu je Imotski poznat.
Ono što krasi taj umačkarani milje grada na gori svakako je činjenica da se u Imotskom nikada maske nisu kupovale. Istina, tu i tamo netko bi iz Italije donio kakvu krinolinu, neki umačkarani hit, ali bi se to odma vidilo i nije taj ni izdaleka ulazio u krug onih koji bi mogli biti nagrađeni. A biti nagrađen za masku, e tu se tribalo potruditi, izvaditi ponajprije iz džepa dobre novce, onda smisliti nešto što nikada nije bilo na glavnom maskenbalu, ili glavnoj Bakovoj pokladnoj povorci, pa to vlastitim rukama i, ušiti, skrojiti, izvesti, oblikovati.
Znalo se u Imotskom kazati za izradu dobrih maski:
-E moj kume, za to triba imati mozga, jer osmisliti pa izraditi masku, kostime, to ti je prava študija, fakultet od maškara, akademija od maski.To se ne studira, to je već prostudirano u tebi, meni. To ti je znat i umit, to se rodi u čoviku. Eto, na početku priče spomenusmo i neke fritule, a sada dvi, tri riči o jelu za mačkare. Pašticada s njokima, kapurali sa suvim rebrima, pečenica, kiseli kupus, koštradina i orzo, a za desert sve to opet skupa i još više. A zašto? Pa zato što je kao prvo – hladno, a kao drugo – lipo i ukusno, i treće što je i štađun o tih slanih delicija.
I mi ponovno i opet po istome. Ako ne virujete u ovo što smo napisali, Vi lipo dođite u Imotski za vrime glavnog maskenbala i u Bakovu povorku ulicama Imotskog. Ako smo u ičemu zaobišli istinu, eto slobodno nam nikada više ništa ne virujte. A ako Vam se sve ovo potvrdi, obećajte da ćete opet doći u Imotski za vrime od mačkara. Važi?
I oprostite na ikavici, ali tako se sada govori u Imotskom. I u to se možete uviriti.
Više u kategoriji: Vijesti dopisnika
Piše: Braco Ćosić
