Za muzeje kažu da su svjedoci povijesti, baštinskog nasljeđa nekoga grada, područja, države. Po muzejima se može lijepo svjedočiti o kulturi, običajima, jednostavno životu sredina u kojima se nalaze.
Imotski je jedan od rijetkih malih gradića koji ima dva muzeja. Jedan je onaj u Franjevačkom samostanu Imotski, a drugi Zavičajni muzej Imotske krajine. No, isto tako postoji i nekoliko, etnografskih muzeja, poput muzeja u zaseoku Mrkonjići u Slivnu, potom mali muzeji u osnovnim školama Cista Velika, Lovreć, zavičajni muzej u Medovu docu. Ono što ovaj lijepi kolaž muzeja čini još sadržajnijim jeste činjenica da u Imotskoj krajini ima na desetke privatnih malih etno zbirki od Runovića do Ciste Provo.
Ovdje ćemo predstaviti dva najveća muzeja. Onaj prvi i najveći, dakako i najsadržajniji je svakako Franjevački muzej u Imotskom. Utemeljio ga je svećenik, povjesničar, pisac i umjetnik nedavno preminuli fra Vjeko Vrčić(1914. – 2014.). Još davne 1967. za svoga službovanja u Imotskom, kao župnik, počeo je sa prikupljanjem eksponata, od starih književnih djela, do ostataka keramike iz ilirskog doba. Imoćani, shvativši kako se konačno našao čovjek koji će osmisliti muzej, donosili su fra Vjeki u samostan razne predmete. Neke od njih pronalazili su u svom životnom okružju, neke imali u svojim zbirkama. I tako iz godine u godinu Franjevački muzej u Imotskom postao je prepoznatljiv. Upornim radom fra Vjeko, a poslije njega i njegova braća franjevci oplemenjivali su i sređivali eksponate. Konačno se pronašao i adekvatan prostor u podrumu ispod župne crkve sa više od tristo četvornih metara iskoristivog prostora. Uređene su police, postavljena rasvjeta, a fra Vjeko je sve eksponate kategorizirao i zaveo u poseban registar. Tako se u Franjevačkom muzeju može u samo nekoliko minuta šetnje po izložbenim policama prelistati povijest Imotskog i Imotske krajine, tamo od Ilira do današnjih dana. Iliri, Rimsko doba, dolazak Hrvata na naše prostore, da ne govorimo o nizu eksponata, oružja, nošnji, predmeta iz svakodnevnog života u vremenima kada je Imotska krajina stenjala pod Turskom vlašću, Francuskom i Austrijskom okupacijom. U muzeju je i jedan od samo šest primjeraka izvornog Cvita razgovora naroda i jezika Hrvatskog, fra Filipa Grabovca, muzejom dominiraju i predmeti iz građanskog života Imotskog od dolaska Mlečana 1717.godine, pa sve do pred Drugi svjetski rat.
Drugi vrlo lijepi muzej je onaj Zavičajni Imotske krajine uređen u predivnoj novoobnovljenoj zgradi uprave Režije duhana u Imotskom ,građene još za Austrijske okupacije. Zahvaljujući ponajviše nekadašnjoj kustosici prof. Snježani Tonković, također na jednom mjestu može se prelistati povijest Imotskog i Imotske krajine. Posebnu vrijednost čine arheološki eksponati, godinama sakupljeni po raznim mjestima Imotske krajine. Također i dio muzeja o građanskom životu Imotskog, vrlo je vrijedan. Poklonjeni eksponati su od starih imotskih obitelji.
Uostalom, svi oni koji bilo kada posjete Imotski, a želja im je upoznati se s njegovom prošlošću, najjednostavniji put do toga je upravo posjeta ovim muzejima.
